Neokrunjeni kralj kokaina skladao vrhunsko djelo

“Mogao sam biti Trayvon, ali sam odabrao biti Avon” govori Pusha T na svom prvom studijskom albumu. Trayvon Martin stravična je žrtva stereotipa, mladić ubijen u svome kvartu od samoprozvanog pravednika koji ga je zamijenio za provalnika zbog boje kože i kapuljače.

Avon Barksdale, fikcionalni je lik iz serije “Wire”, nemilosrdni ulični gangster, vladar ulica Baltimorea. Ovakav poredak stvari je najbolji opis o čemu se ovdje radi, “My Name Is My Name” je audio kriminalistička priča na tragu američkih majstora poput Scorsesea i Brian De Palme. No, isto tako baš poput i skupih hollywodskih filmova album je morao ugostiti i neke komercijalne zvijezde upitne kvalitete, što je i jedini minus ovog projekta. Pusha T zajedno s bratom No Maliceom čini grupu Clipse, jednu od najboljih hip-hop skupina posljednjih deset godina, a koja je trenutno na stand byu zbog Maliceovog vraćanja vjeri.Baš krivnja uzrokovana katoličkim odgojem i citati iz biblije, tako karakteristični za američki jug, uvijek su kod braće pravim prezimenom Thornton išli ruku pod ruku s opisima dilanja kokaina i onog što im je zarada tog za njih ‘bijelog zlata’ donijela. Pusha, naime uvijek naglašava da je on prvenstveno diler kokaina ili danas bolje rečeno umirovljeni diler, a tek onda glazbenik. Unatoč tome i svojoj velikoj samouvjerenosti koja nerijetko graniči s egocentričnošću, izuzetno je zanimljiv, duhovit i nadasve iskren čovjek što se može vidjeti u mnogobrojnim intervjuima. Za Clipse, utemeljene u Virginiji, muzički bogatoj i raznovrsnoj saveznoj državi, no koja se čak i naprama većem dijelu Hrvatske čini kao zemlja trećeg svijeta, kruna karijera je epohalni “Hell Hath No Fury” iz 2006.godine.Ono što mu je dalo poseban začin bila je briljantna produkcija još jednih stanovnika Virginie, Neptunesa. Elegantni, minimalistički beatovi koji jednako konzumentu stvaraju slike užarenog asfalta Norfloka i otmjenih europskih destinacija gdje ovi ulični ratnici odmaraju bili su savršeni par lirici i njezinoj isporuci na albumu.

Godine 2010. Pusha T potpisuje za Kanye Westov GOOD Music te isporučuje dva manje više solidna mixtapea biblijskih naslova “Wrath of Cain” i “Fear of God II: Lets Pray”. Introspektivna “Alone in Vegas” i dijaboličan obračun sa starim protivnikom Lil Wayneom odrepanim preko beata “Whats Beef” Notoriousa Biga , ” Exodus 23:1″ bili su vrhunci tog perioda.

Sada je na red došao i prvi samostalni album danas 36-godišnjeg mlađeg brata. Strastven i krvoločan poput predatora u lovu na plijen, a opet frajerski hladan flow ono je što čini “My Name Is My Name” toliko snažnim i sugestivnim ostvarenjem.

“King Push” s beatom za koji se prvo mislilo da je stvorio ekscentrični glumac Joaquin Phoenix, da bi se kasnije ispostavilo da je kreacija Sebastiana Sartora, sina bubnjara Metallice Larsa Ulricha , žestoko započinje priču. “Ne pjevam refrene, nego repam o kokainu“, Ovim Pusha aludira ujedno na svoju autentičnost i ograđuje se od mekih repera. “Number on the Boards” s najboljom produkcijom Pharella još od dana s Clipsima, vrhunac je albuma, a Pusha T je fokusiran i neemislordan poput plaćenog ubojice.

“Sweet Serenade” je ono što bi se moglo nazvati najkomercijalnijom pjesmom ovdje. No, glas Browna je distorziran do granice neprepoznatljivosti, a konačan produkt je zavodljiv, psihodeličan i opasan. Rick Ross se dobro drži u “Hold on“, još jednom obračunom Pushe sa slabićima, a “40 Acres” produciran i otpjevan od The Dreamaskriveni JE dragulj, od strane kritike i publike nezasluženo previđena. U “No Regrets” skupocjeni auti dolaze na šleperima, isto kao i ženski modeli, te na jednom od rijetkih trenutaka gdje tematika nije usko vezana uz prodaju narkotika, Pusha postavlja ultimativno pitanje za one koje osuđuju glamur showbiznisa; “Danas prodajem nadu, bi li radije da opet prodajem drogu?“.

Konstatacija koja priziva u sjećanje legendarnog Biggija verse o siromašnim klincima iz geta, dilanju i košarci. “Let Me Love Xou” s Kelly Rowland nesumnjivo je najslabiji dio albuma , pop/rap crossover koji je bolje preskočiti. Sličan problem je i s “Who I Am”. Zanimljiv dub step beat i Pusha T nisu mogli protiv inače umjereno zabavnog 2Chainza i uz French Montanu najgoreg mainstream repera današnjice, Big Seana. Jasno je kako su se oni morali naći ovdje jer se nalaze u istoj izdavačkoj kući i surađuju pod paskom Kanyea, no naspram glavne zvijezde zvuče nedoraslo kao igrači hrvatske košarkaške rekreativne lige koji se su našli pokraj Jordana s kraja ’80-ih s kojim se Pusha ovdje uspoređuje. Kako se gostovanje odrađuje pokazao je novi heroj hip-hopa Kendrick Lamar. U samo dva versea ispričana je priča dovoljno puna detalja i naracije da se po njoj snimi trosatni film.

Sampliran rep KRS Onea, gitarski riff koji buši uši i isto tako briljantan spot snimljen u jednom kadru čine “Nosetalgiju” modernim klasikom. “Pain” gdje kralj auto tunesa Future majstorski odrađuje refren je još još jedna znalački napisana krimi priča gdje isporuka kokaina stiže u transporterima, a pri kucanju federalnih agenata na vrata grčevi od straha se transformiraju u molitvu Bogu za milost. “My Name is My Name” završava na jedini način kako i može završiti.

“S.N.I.T.C.H” je autobiografska priča puna paranoje i panike gdje prijatelj izdaje antijunaka vlastima, a koja podsjeća na scenu u “Dobrim momcima” kada Henry Hill bježi od helikoptera izbezumljen od straha i kokaina. Jedino što za razliku od Hilla Pusha T nikada ne bi cinkao. “Ne bi se trebali pitati jeste li ikad imali šanse s njim, pitanje jeste li uživali“, ovaj ambivalentan stih s albuma najbolji je način kako završiti ovu priču. Nije bitno misli li reper na priču o kriminalu, odnosu s bratom ili pak sotonom.

Kao i svako čistokrvno, ali i vrhunski skladano žanrovsko djelo ono otvara neka pitanja s kojima se mora i prosječni čovjek nositi.