U posjetu Randyu Newmanu

Country, dixieland i srodni žanrovi nikad nisu bili u prvom planu za Jinxe – do sada. A novi album “Diksilend” prikazuje Jinxe koji su ne samo takve stvari apsolvirali, nego uspjeli povezati s njihovim stanjima uma.

“Diksilend” je najmudriji album Jinxa do sada. To je ploča o onim trenucima kada očekivanja iz mladosti nisu ispunjena i kada se gleda kako najbezbolnije uživati u onom što je ostalo. Nikad do sada se na temelju njihove muzike nije mogla tako jasno iščitati njihova dob, a na momente kao da se čuje otkucavanje njihovih srca.

Na neki način “Diksilend” je posveta svojoj generaciji koja je na pragu četrdesete: već se diskretno zbrajaju pogoci i promašaji iz dosadašnjeg života, ideale zamjenjuje želja za zaboravom i za uživanjem u malim stvarima te u onom što je postignuto.

Savršenstvo ljubavi i zanesenost su prošlo svršeno vrijeme, cijeni se trajnost, konstantnost, podrška u teškim trenucima. Jinxi su povremeno jako cinični i podrugljivi (provjerite najsebičniju ljubavnu pjesmu na hrvatskoj estradi u zadnjih 10 godina “Čuvaj me, ne daj me“), generacijama mladih revolucionara daju upozorenje (“Naći se u pravu nije nešto, ne daje ti sve što očekuješ sad“), malo su i svoj uzrast opatrnuli (“Stari moj, klinci su na redu da i oni malo mijenjaju stanje, dok su čistili fontane, mi smo krali bogu dane“), i na kraju slijeću na svoj dobro poznati teren opjevavanja nedefiniranih ljubavnih odnosa kojima je protok vremena dao samo dodatnu kompleksnost i još veći emocionalni teret.

Kad sve to spojimo, dobivamo album koji bi rado potpisao i Randy Newman, svjetska legenda glazbenog cinizma i veliki poštovatelj muzike s juga SAD-a. “Diksilend” je i vrlo plehnat album: puhači se ništ’ ne srame, a unatoč sumornim temama je vesela ploča, kao da želi reći: eto, nije bajno, ali ide, uostalom, nadnaslov ploče je ‘Depression Entertainment & Sons Presents’ – opet jasna asocijacija na SAD i Veliku ekonomsku krizu.

Zaključna “Od danas do sutra” je najbolji komad atmosferične muzike koju su Jinxi ikad napravili, a treba spomenuti i “Mira mi daj“, te “Pravo” kao subjektivne favorite inače vrlo ujednačene i zaokružene ploče.

Srđan Sacher (nekad u Vješticama i Haustoru), Risto Ibrić (nekad Baretov Plaćenik), Vlatko Ćavar-Brada (još uvijek u Psihomodo popu), Branko Bogunović-Pif (jako davno u Drugom načinu), Neven Mijač (usnoharmonikaš, viđaju ga u Telephone Blues Bandu) i Dubravko Ivaniš (slušaju ga u Pipsima) gostuju.

Dobili smo još jednog kandidata za album godine, dilema je samo hoće li biti zadnji kandidat za album 2010., ili prvi kandidat za album godine 2011.