Prekomična naslovnica i slabi house pop

Paul van Haver si je dao odlično ime, Stromae, što je anagram od ‘maestro’, a ono što je ponudio na prvijencu “Cheese” je stvarno ‘maestralno’, te se nadam da tako nešto više neću morati slušati.

Elektronska glazba posljednjih godina je doživjela procvat s nizom mlađahnih autora koji su se odrekli klasičnih formi koje su vladale u ’80-ima. i ’90-ima., pa su na ritmičnosti punka izgradili cijelu novu scenu koja zna jako dobro razdrmati na live izvedbama gdje se malo što propušta matricama. Stromae je ‘oldschooler’ s izlizanim matricama koje su tek nešto bolje od naše Colonije, Karme i ostalih pop-dance zvijezda.

Kada se uzme sam album u ruke, već na prvi pogled se može pretpostaviti što se od njega može očekivati jer je na naslovnicu postavljena slika koja izgleda kao srednjoškolska slika Nevena Ciganovića s obaveznim dress codeom (košulja, leptir-mašna i pulover bez rukava). Naravno, to je slika samog Paula van Havera.

Nakon što se ubaci CD u glazbeni uređaj, dobiva se elektronika koja često naginje ka house glazbi, a opet sve ne bježi toliko od komercijalnog pop zvuka. Domaćim rječnikom, album zvuči ‘ni sim, ni tam’, kao neka loša reinkarnacija zvuka starog dvadeset godina s novim ulickanim licem.

Već s uvodnom “Bienvenue chez moi” vidi se jasna fascinacija europopom od prije nekoliko dekada od kojeg ne bježi do kraja albuma, već ga postepeno nadograđuje ponajviše različitim synth trikovima. Druga stvar koja se odmah čuje je francuski jezik koji ne zvuči čak niti toliko loše, koliko nježna boja vokala koja neprestano nespretno pokušava repati.

Pjesme se nižu, šablone se mijenjaju, sve do središnjice i pjesme “Alors on danse” koja je postigla značajan uspjeh na dance top ljestvicama zbog čega se i Kanye West pogurnuo za suradnju. Iskreno, niti u toj pjesmi Stromae ne uspijeva ponuditi ništa više od prosjeka house pop glazbe, pa ne vidim pretjeran razlog uspješnosti ove skladbe.

Vrhunac albuma dolazi pred kraj gdje i dolazi do završnog klimaksa svih loših utjecaja. “House’llelujah” zvuči kao Dr. Alban kada on ne bi bio ‘doktor’ već samo ‘medicinska sestra’, dok završna naslovna “Cheese” nalikuje na kombinaciju A-ha i Eltona Johna na synthesizeru. Pa tko voli, nek’ izvoli.

Kao što sam i ranije rekao, u zadnjoj dekadi se dogodilo toliko pozitivnih stvari za elektronsku glazbu koja do tada nije imala nikakve svježe krvi, tako da je prejadno slušati nešto poput ovog albuma kada imamo toliko dobrih stvari koje su modernije i bolje od izlizanog elektro-pop-house repanja.

Čak i kod nas i u našoj regiji imamo zanimljivije proizvode od Stromaea koji hara svjetskim top-ljestvica, ali je potrebno i znati iskoristiti pravi trenutak. Stromae je definitivno uspio u tome i za to mu treba čestitati, iako album treba zaobići u velikom luku, osim ako niste zaluđenici u retro dance.