Bogovi nikad ne umiru

Može li itko zamisliti heavy metal bez Black Sabbatha? Može li itko zamisliti glazbu bez Black Sabbatha? Može li itko zamisliti svijet bez Black Sabbatha? Odgovor je lagan, ili bi bar trebao biti – ne može.

Bend je to bez kojeg mnogo toga ne bi imalo smisla i koji je od svih aktualnih i nadolazećih zvijezda s prijelaza ’60-ih u ’70-e prošlog stoljeća napravio ponajviše kaosa ne samo na rock, već i na cjelokupnoj glazbenoj sceni. Praktički je kompletnu glazbenu industriju okrenuo naopačke, ne samo uzdrmao već i promijenio društvene normative, a dežurne dušobrižnike izbezumio kako svojom glazbom, tako i svojim pristupom životu i samim načinom kako su ga provodili.

Davnašnja je želja fanova Black Sabbatha da originalna postava Iommi/Osbourne/Butler/Ward snimi povratnički album, no tu je, usprkos nekoliko live reuniona, bilo toliko razlika da je razumnima bilo teško povjerovati da će se tako nešto ikada dogoditi. I skoro da se dogodilo nakon što su 11.11.11. Ozzy Osbourne, Tony Iommi, Geezer Butler i Bill Ward na spektakularan način najavili povratak, veliku turneju i novi album. No kako je kod Black Sabbatha uvijek bilo puno kontroverzi i nepredvidljivosti, tako se i tada sve dosta brzo pošemerilo. Što višim silama, što ponovnim, Bog bi ga znao kojim po redu narušavanjem međusobnih odnosa.Spor s Wardom oko ugovora nagnao je legendarnog bubnjara da odstupi, Iommi je obolio od limfoma, Ozzy se našao u problemima s drogom i razvodom i povratak je postajao sve upitniji. Ipak, on se dogodio i na pozornicama, a u konačnici i s novim albumom, prvim nakon 18 godina i “Forbidden” i, ako barem nije prvi u originalnoj postavi, prvi je nakon 35 godina i “Never Say Die!” s luckastim Ozzyem na vokalima. Trinaest godina pripremano djelo, koje je zamišljeno i započeto na otvaranju prošlog desetljeća, pa odgođeno zbog snimanja Ozzyeva solo albuma “Down To Earth”, kasnije i svađe oko vlasništva nad imenom i kojekakvim drugim okolnostima, napokon je ugledalo svjetla pozornice. Mnogo se toga u metalu promijenilo otkada se originalni Black Sabbath raspao, ‘dogodio’ se NWOBHM, pa njegovo intenzivno širenje na brojne subžanrove, no to nikako nije moglo utjecati na članove benda, jer u tim vremenima nisu bili promatrači. Dapače, bili su tu cijelo vrijeme i duboko involvirani u promjene na metalnoj sceni. Pa je tako sam Black Sabbath napravio nekoliko značajnih albuma, poglavito prva dva s Diom, a i kasnije je bilo hvale vrijednih ostvarenja (“The Eternal Idol” i “Tyr”, recimo), Ozzy ima neke epohalne albume s početka 80-ih, a i Geezer se istaknuo, bilo kao član Black Sabbatha, bilo kao lider zanimljivog side-projekta GZR, a nikako se ne smije zaboraviti Heaven & Hell i izdanje “The Devil You Know” (2009).

Nedvojbeno je da je taj kontinuitet pozitivno utjecao na ekipu, pa je za “13” samo trebalo prizvati i probuditi neke stare uspavane duhove i pustiti ih iz špajzi u kojima su usnuli. I u tome se uspjelo. Black Sabbath je, u to mnogi možda neće vjerovati, napravio vrlo kvalitetan povratnički album, koji se može svrstati uz bok njegovim najranijim ostvarenjima “Black Sabbath” (1970), “Paranoid” (1970) i “Master of Reality” (1971). Reći će se da je to neostvarivo, jer nešto takvo više nije moguće napraviti, i bit će u pravu, ali neoboriva je teza da je “13” nešto što im se jako približilo.

Drugim riječima, stari majstori i otkačenjaci nisu se osramotili. Naprotiv. Snimili su povratnički album kakvom se mnogi njihovi fanovi nisu nadali ni u najljepšim snovima. Nije da će se britanski mediji o njemu raspisati na način kako je to najbolji povratnički album još od vremena dinosaura, no svakako je nešto čime se malo koji bend u metalu (pa i izvan njegovih granica) može pohvaliti.

Black Sabbath ostao je vjeran sebi i dokazao koliki je njegov utjecaj na metalnu (i širu) scenu, mada, zapravo, po današnjim standardima uopće ne bi trebao biti metal bend. Ono što se ovdje čuje, da kojim slučajem nije Black Sabbathovo djelo, da je djelo nekog mlađeg benda, nazivali bismo ga epsko/revolucionarnom kombinacijom dooma, psihodelije, bluesa, hard rocka, a mnogi bi stavili znak jednakosti između albuma i stoner rocka/metala. I to je, apsolutno, njegova najveća vrijednost. Jer svi koji misle kako su stoner i srodni bendovi nešto posebno, da su nemjerljivo zadužili glazbu, dali neki valjda novi pečat sceni, ovim albumom dobivaju šamarčinu od koje će ih dugo peći lice. Black Sabbath im je pokazao s kime je, u stvari, tako nešto započelo. I tko je, godinama usprkos, još uvijek glavni gazda.

Premda je Black Sabbath dosta eksperimentirao proteklih 40-ak godina, imao dosta eklektičan zvuk na albumima, “13” je ozbiljan old-school album, poput svoje najstarije braće kompozitorski oslonjen na psihodelično-progresivni rock s korijenima u bluesu i dodacima hard rocka, proto i doom metala s teškim, pocrnjenim zvukom, sumornom, izraženo depresivnom atmosferom i jako mračnim Geezerovim tekstovima. Bizarna Tonyeva nesreća u tvornici koja se dogodila prije nego je Black Sabbath uopće postao poznat, u kojoj je izgubio vrhove prstiju, omogućila je stvaranje riffova koji praktički imaju status ‘kulturnog bogatstva’ i koji su i ovdje temelj priče. Pjesme su bazirane na revolucionarnim, teškim, mračnim, dubokim, ali magično privlačnim riffovima. Oni osim retro, imaju i modernije, klasičnijem heavyu/doomu sklone melodizirane tonove i dosta veliki obujam solaža koje djeluju i zvuče kao simbioza svega što je Iommi radio tijekom svih tih silnih godina i gotovo se savršeno poklapaju s tekstualnom tematikom.

Ozzy je ugodno iznenadio svojim pjevanjem, pa smo umjesto neke karikaturne dvorske lude, na što nas je polako priviknuo zadnjih godina, dobili osobu s vrlo čvrstim, maksimalno uozbiljenim, sjetnim, na momente bolno zavijajućim, katkad letargičnim vokalima, koji se perfektno poklapaju s lirikama koje prenose. S instrumentalne strane, Geezeru i njegovim teškim, distorziranim bas izvedbama nema nikakvih primjedbi, a kao autoru tekstova, depresivnih kao nekad, teško da se može išta prigovoriti. Iako nema wardovsku dozu psihotične suptilnosti u bubnjanju, Brad Wilk (Rage Agains The Machine, Audioslave) jako je dobro, metodičko-modernistički odbubnjao album, dajući svojim izvedbama obol sveopćem mračnom okruženju.

Onaj koji je prije 13 godina započeo sa snimanjem novih materijala, višestruko nagrađivani Rick Rubin, ovaj je album vrhunski isproducirao. Usprkos sveopćoj potištenosti napravio je da album, koliko god da je težak i polumuljevit, obiluje preciznim tonovima, pravilnom nivelacijom u kojoj su svi elementi pravilno posloženi i da mu sound djeluje retro taman koliko treba. Ni gram više, istovremeno ne stavljajući u prvi plan modernističke metode. Iako dosta dug, osam odabranih pjesama (od 13 koliko je napisano za album) ukrcano je u 53 i pol minute, no album ni u jednom momentu ne gubi na snazi, žustrini i zanimljivosti, što se može zahvaliti i poprilično raslojenim, različitim i drukčijim pjesmama.

Otvarajuća stvar “End of The Beginning” ima dosta razina, prolazi kroz spore, masne doomerske dijelove, pa nešto ubrzanije i melodičnije u središnjem dijelu s dosta soliranja, sve do odjavnih classic rock intervala s ‘polijenjenim’ pjevanjima, i s “God Is Dead?“, najdužom stvari na albumu s naglašenom doom atmosferičnošću i usporenijim ritmom, čini duet s najviše doom utjecaja. “Loner” i “Live Forever” ponudile su moderniji, hevijaneriziraniji, melodičniji i prosvjetljeniji Black Sabbath, a “Zeitgeist” povratak na početak, i sa sporim ritmom, udaraljkama i akustikama, te puno melankolije nedvojbeni podsjetnik na vremena kada je “Planet Caravan” bio sinonim za depresivne balade.

“Damaged Soul” je najkompleksnija, vjerojatno i najbolja stvar na albumu, s kombinacijom psihodelije, progresivnog rocka i bluesa uz istaknutiji usnoharmonikaški dio, (pre)teške baseve i riffove, hendrixovske utjecaje u gitarskim izvedbama i značajan utjecaj bluesa u odjavnom, ubrzanijem dijelu. Uz bok joj je “Dear Father“, pjesma koja govori o zahtjevu za oprost iz pakla, u početku teška, troma, u nastavku brža, melodičnija, s hard rock manirama, dosta dinamičnih bubnjarskih prijelaza i onomatopejom grmljavine, kiše i zvonjave crkvenih zvona na kraju. Onako, polujezovito, baš kako odzvanja i cijeli album, koji prate tekstovi o demonima, zlu, magiji, koji će opet (ako već nisu) mnoge društvene normalnjake nagnati da Black Sabbath proglase onim što nikad bili nisu – sotonistima.

Usprkos kojekakvim propovijedima da je kontra, Black Sabbath je oduvijek bio, i ostao, narodski bend koji pripada svima koji se s njim znaju i mogu poistovjetiti. Naravno, pod uvjetom da ga razumiju, što i nije tako teško ako se više potrudi. Iz navedenog, razvidno je da “13” nije album isključivo namijenjen metalcima, čak nije isključivo namijenjen fanovima ovog benda, no ove će ga dvije populacije sigurno najviše svojatati. Što u konačnici nikog ne bi trebalo posebno smetati.

Svakom njegovo, a Black Sabbath svima nama. Zato, dobro nam došli natrag, gospodari mraka.