Ovo se zove osvježenje na rock sceni

Bend kojeg je hrvatska publika, ili barem jedan dio nje, mogla upoznati na ‘blatnjavom’ svibanjskom koncertu Metallice, stigao je do svog četvrtog studijskog albuma u pet diskografskih godina.

Na žalost, mogla tek upoznati, teško i prepoznati, jer se na njihov koncert nije baš gledalo ozbiljno, što baš i nije za pohvalu.

Gotovo je neshvatljivo, da ne kažem totalno neprofesionalno i sramotno neinformirano, jer se radi o u europskim okvirima dosta poznatom i nagrađivanom bendu na čijim se nastupima okuplja desetak, pa i više tisuća ljudi, da naši mediji nisu davali gotovo nikakvu pozornost njihovom nastupu prije, a bogme niti poslije koncerta.

Šteta, jer Volbeat je nesumnjivo kvalitetan, i što je još važnije, dosta unikatan i osvježavajući bend, i da ga se ozbiljnije proanaliziralo i predstavilo vjerujem da bi interes za njihov nastup bio daleko veći. A k tome, mnogi bi naučili ponešto novoga. No i nije baš prošao skroz nezapažen, bilo je ljudi koje je ugodno iznenadio.

Srećom, ja sam imao prigodu čuti sve albume, vidjeti ga koju godinu ranije u pravom, cjelovitom koncertu, pa sam spomenuti koncert doživio na potpuno drukčiji način nego većina ljudi tog nezaboravnog kišnog popodneva i večeri.

Kao što rekosmo, “Beyond Hell/Above Heaven” četvrti je album benda koji je imao i više nego zanimljiv glazbeni put. Naime, nastao je nakon raspada danskog death metal benda Dominus, koji se rasformirao 2000. godine, nakon isto toliko snimljenih albuma.

Iz njegova pepela pjevač Michael Poulsen izdignuo je novi bend koji je dobio ime po Dominusovom albumu “Vol.Beat” iz 1997. godine, a on je svojim rijetko čujnim miksom metala, punka, countrya, rocka i rockabillya skrenuo punu pozornost na sebe. ‘Kralj’ Elvis, Deep Purple, Metallica, Johnny Cash i The Ramones u jednom konceptu? Da se nekoga pitalo nešto u tom stilu, sigurno bi rekao ‘nemoguće, to mora da je neka šala’.

No nakon što bi čuo Volbeat, sigurno bi promijenio mišljenje, jer upravo je to glazbeno-stilski koncept kojeg od svog prvog albuma bend koristi, i koji je sa svakim novim sve prihvatljiviji i sve zanimljiviji. Samim tim što se izvukao iz početne eksperimentalne faze, rekli bismo ‘glazbeno je sazrio’, pa sada, iako i dalje stilski šarolik i raznovrstan, sound djeluje puno zaokruženije i konkretnije.

K tome, iako postaje sve popularniji, Volbeat još uvijek sigurno hoda po žici ispod koje se nalazi mainstreamska ‘provalija’, pa ga rockeri i dalje mogu s ponosom svojatati. Iako stilski ‘razbacan’, album je dosta brz, energičan, dinamičan, glasan i, logički, krajnje zanimljiv.

Izražajni, puni, pravo muški, sveprisutni Michaelovi vokali, koje bi se ipak nekako najviše moglo uklopiti u punko-rockerske, najveća su konstanta albuma iz čijeg svakog tona izbija pozitivna energija. Gitarističke svirke su izravne, kreću se u rasponu od jednostavnih rockabillyevsko-punkerskih melodija, preko žešćih, ‘hevijaneriziranih’ catchya, deatherskih atonalija, thrasherskih brzotrzajnih agresija, pa do osjetnije distorziranijih groovea, dok su im solaže jednostavnije, s puno melodija, samim tim i slušljive.

Stilski ih prate bubnjevi koji po snazi (i buci) najviše do izražaja dolaze u metalnije opredijeljenim pjesmama, a pokoji jači ‘ulet’ basa, koji ima puno kontinuiteta, ali malo kreativiteta, ne bi bio za zamjeriti, mada njihova nazočnost nije nezamjetna. Dapače.

Sukladno raspoloženju pjesama, koje su poletne i veselije naravi, većina je ritmova dosta brza, a spoj ili izmjena sa srednjim ritmovima, kojih je također velika količina, jednostavno je i pravodobno rađen, bez neočekivanih iznenađenja i prenaglih prijelaza.

Brzinski mješani rockabillly/metal naslov “The Mirror and the Ripper” idealan je za početak albuma, “Heaven Nor Hell“, sa odličnim usnim harmonikama Henrika Halla iz Love Shopa, graničnim pop melodijama i sporijim solom u svojem srednjem ritmu donosi jedan od jačih naslova.

‘Pljunuta’ Metallica je početni riff, ali i koncepcija još jedne oštre mid i speed-tempo pjesme “Who They Are” u kojoj su i vokali snažniji i thrasherskiji, alternativce bi mogla dobro zabaviti “Fallen“, a još jedan brzi miks rockabillya i metala može se čuti u “A Better Believer“.

Možda ne najbolja, ali svakako najzanimljivjija je “7 Shots” čiji je početak punokrvni country s banjom (Rod Sinclair), ali i smirenim bubnjem i vokalom, no nastavak donosi prijelazno ritmičko-instrumentalno razdoblje koje prelama jaki heavy metal solo (Michael Denner (Mercyful Fate/King Diamond), kakvih ima nekoliko razina, a žešći slide riffovi ispunjeni su vokalnom suradnjom Michaela i Milleta iz Kreatora.

Motörheadovskog gitarističkog speeda može se čuti u početku “16 Dollars“, još malo Metalllice u “A Warrior’s Call“, a pravi death’n’roll je “Evely” u kojoj gostuje Barney iz Napalm Deatha sa svojim superdubokim vokalima, kojima je prilagođen i spušteniji sound gitara, a to u kombinaciji sa clean vokalima i čišćim riffovima stvarno dobro zvuči.

Jedina pjesma koja se ne uklapa je završna “Thanks“, preslična jednoobraznom tinejdžerskom američkom punk-pop-rocku, i u zamršeniji, koncepcijski zahtjevniji format baš i nije dobrodošla. No tu je, i može je se odslušati, samim tim što ima dovoljno snage i brzine, zadovoljavajućih višeglasja, pa ne ostavlja prepekmezast dojam.

A i da ostavlja, ne bi bitno, ili ne bi uopće narušila kompetentnost ovog albuma, koji je ponovno potvrdio da ima bendova koji su ‘drukčiji od drugih’. Doduše, ne baš totalno, i ne baš do kraja originalni, ali osvježavajući i jako kvalitetni, u to ne treba dvojiti. Za to je Volbeat pravi dokaz.

Zato, ako više ikada dođu u Hrvatsku, pa makar bili predgrupa Metallici, preporučam da ih se jako, jako ozbiljno pogleda, jer radi se o bendu koji je stvarno dobar uživo. Preporuka ovog albuma, koja se odnosi i na kompletnu diskografiju, ispisana je u tekstu, pa je, mislim, nije potrebno više naglašavati.