Soundgarden
King Animal
Datum izdanja: 12.11.2012.
Izdavač: Vertigo / Universal Music
Žanr: Alternative, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Nisam siguran kada sam bio više preplašen – kada su Soundgarden rekli da izdaju novi album, kada sam ga prvi put odlučio preslušati ili sada – kada o njemu treba nešto napisati.
Onaj ‘ludi’ Seattle pokret izbacio ih je kao moderne nasljednike Zeppelina, a oni su izbacili takve albumčine i takve stvarčine da je bio problem napisati nešto kratko čak i o kompilaciji s kojom su najavili povratak.
Od onda su odradili turneju na kojoj su fanove iznenadili zbilja žestokom set-listom, a još više začudili izdavanjem live albuma na koji su stavili koncerte iz davne 1996.. Da, još od onda ih nema, vjerovali ili ne. Audioslave je imenima bilo nešto najbliže bendu, Matt je jedne velikane zamijenio drugima (Pearl Jam), a kada je Cornell nakon loših solo albuma izbacio jedan još lošiji – u suradnji s Timbalandom – pomislio sam “Ok, sad je zbilja kraj krajeva…“.
“King Animal“, bombastični naziv i moćna naslovnica sakrili su jedan logičan Soundgarden. Logičan za 2012., logičan za 50-godišnjake, logičan za profesionalce i logičan za kemiju koju, htio to Cornell priznati ili ne, neće pronaći nigdje drugdje.
Moderna izvedba starog rocka i prirodni napredak ljudi koji danas sigurno neće izbacivati “Jesus Christ Pose” ili “Birth Ritual”. Oni koji su to očekivali očito nisu bili preplašeni kao ja, nego izgubljeni u željama i jednostavnoj matematici. “Superunknown” je izašao 1994., ljudi moji. I on je zbilja – prošlost.
U prošlost nas ipak vraća svašta. Posebno udarna “Been Away For To Long” koja i nazivom i Cornellovim vokalom kaže da ih predugo nije bilo. Čudni nestandardni ritmovi i rock dionice ispunjene istočnjačkim psihodeličnim primjesama (“A Thousand Days Before“) Kima Thayila, gitarista koji mi je definitivno jako nedostajao ovih godina…
Ali “Non-State Actor” ili “Blood On the Valley Floor” definitivno su stvari koje će svakome složiti jedan flashback (ova druga meni iz duše izvlači moćnog “Mailmana”!). Matt i dalje zna iznijeti stvar kad drugo nije toliko upečatljivo – rockerski brzu “Attrition“. S druge strane, “Eyelid’s Mouth” najbolji je primjer zrelog Soundgardena i basističke ludosti starog Bena.
Ono što me i dalje fascinira kod njih činjenica je da svoje uvrnute i nestandardne riffove uspijevaju posložiti bez poluslušljivog izdrkavanja. Uvijek pjesmu puštaju da teče, a studioznim fanovima daju prostora za istraživanje i analiziranje, čak i nakon mahnitog preslušavanja i pokušaja da upijete svaki dio nečega što ste čekali dugo.
I mi i oni kažemo – predugo. A što nam je to vrijeme donijelo? Dojam da neke stvari, barem ove lakše (“Bones of Birds“), znaju podsjetiti na Audioslave, a bolesna “Rowing” čovjeka plaši jer si zamišlja kako bi taj ponavljajući ogoljeli ritam ispao u rukama nekog modernog producenta za kakvima Cornell zna potrčati. Srećom, takvu ludu bas dionicu nema šanse da čujete igdje drugdje nego kod ovog benda.
Sve zajedno je i dalje teško opisivo. Kao onaj osjećaj kada se po mraku penjete uz stepenice i na vrhu očekujete još jednu i – duša vam preskoči. Možda zbilja nisam bio spreman na novi Soundgarden, a još manje sam ga bio spreman prihvatiti kao nešto normalno. Zato su se oni potrudili da nastave put nakon “Down On The Upside” i snime nekoliko pjesama zbog kojih nam je drago što su nas tjerali toliko čekati. Koliko je ostalo od davno pospremljenog grungea, a koliko od Sabbath i Zepellin usporedbi, najbolje će odgovoriti četverac koji kuži da drugačije ne ide nego – zajedno.
Oni koji toliko vole Soundgarden da se ovoga boje neka znaju – nema straha. Ovo je sigurno najbolji Soundgarden… barem u zadnjih 15 godina.
