Na Međumrežju se našao zaključak kako streaming servisi na diskretan način potiču autore da im pjesme budu kraće. To je, sugerira autor teksta, način kako moderni servisi i tehnologija utječu na autore i interpretatore djela. “Oni ne potiču autore da stvaraju kompleksnija i dulja djela”, navodi se u tekstu.

Streaming servis nema što poticati ili ne poticati. Slušatelj mediju poklanja pažnju i vrijeme i nešto se mora događati u pjesmi. Ako se ništa ne događa, korisnik može promijeniti pjesmu, web-stranicu, izvor muzike, što god, hvala na pitanju, živimo u svijetu punom mogućnosti. Ovaj problem je prisutan još od vremena radija, kad su radijski urednici nemilosrdno “kratili” pjesme, ili ih, ako su preduge, uopće nisu puštali.

Muziku podržava

Paul Simon je 1967. za svoju pjesmu napisao da traje dvije minute i 75 sekundi. Pjesma se, očekivano, zove “Fakin’ It“. Phil Spector je na ovitku lagao da pjesma “You’ve Lost That Lovin’ Feelin‘” traje 3:05 minuta (traje 45 sekundi dulje). Bob Dylan se pak nije brinuo kad je snimio “Like a Rolling Stone” – naprosto Dylan je čovjek koji se ne zamara s tim “detaljima”. Zato su Queenovci morali uložiti dodatan napor da radijski urednici ne skrate “Bohemian Rhapsody“, a Billy Joel je pjesmu “The Entertainer” skratio na 3:05, jer je upravo to bila gornja granica hoće li urednik na radiju pustiti neku skladbu ili ne. U to doba, lako je bilo moguće prijeći iz jedne u drugu krajnost. Mnogo je antologijskih pjesama u rocku koje se ne daju skratiti – “Bohemian Rhapsody”, “Hotel California”, “Stairway To Heaven”, “Like A Rolling Stone”, “November Rain”.

Pojavom punka taj se problem nije toliko spominjao, jer punkerske pjesme su uglavnom kratke, no treba reći da je i punk kao pokret nastao dijelom i kao reakcija na preduge pjesme sve progresivnijih rockera. Instrumentalni pasaži Pink Floyda su znali trajati i po par minuta, a Whoovci su pak snimali rock opere s dijelovima preko deset minuta i stavcima koji se ponavljaju kroz djelo, da ne spominjemo ljubitelje solaža koje traju li ga traju… Sve je to punk razbucao i sveo na “pravu mjeru”… Bar na neko vrijeme… A onda je video ubio radio-zvijezdu i moglo se imati dulji singl – ali trebalo je imati atraktivan video-spot. To je funkcioniralo u osamdesetima i dijelu devedesetih jer je video davao “pokriće” za dulju pjesmu. Doba grungea je možda preživjelo baš zbog toga jer su mogli biti pokriveni spotom pa se nije kačilo na skraćivanje pjesama Nirvane, Pearl Jama ili Soundgardena.

Internet je donio druga pravila koja opet podsjećaju na radio. Klatno se pomaklo prema “zlatnim pravilima tri minute i pet sekundi”, i nekako mi se čini da ni to neće vječno trajati. To što su pjesme nešto kraće nego prije 5-6 godina, može značiti samo da se “tolerancija” prema praznom hodu u nekim pjesmama smanjuje. Uvijek će postojati umjetnici koji će se znati snaći i u nestandardnim formama kao i do sada te djelu dati mogućnosti da dotakne slušatelja. Samo da skraćivanje pjesama ne preraste u bahatluk i formalističko onaniranje.

49 Shares
Muziku podržava