Ovaj čovjek može bolje

Ako netko ima pravo snimiti album američkih glazbenih standarda iz prošlih vremena, onda je to kanadski kantautor Neil Young.

Čovjek skoro 50 godina snima i izdaje albume, i nikad nema veću pauzu od cca tri-četiri godine, a kad i ima, obično je popuni nekim live-albumom ili kompilacijom neizdanog materijala. Ukratko, shvatili ste, Neil Young je veliki šljaker, genij pop i rock muzike, koji ima plodnu karijeru punu izvrsnih albuma u različitim stilskim smjerovima. Najviše se držao onog u čemu je bio najuspješniji, a to je stvaranje na međi countrya, folka, bluesa i garage rocka. Njegov novi album je “Americana“, koji u hard rock i garage rock stilu nudi obrade starih klasika američke glazbene kulturne baštine. Na papiru to izgleda sjajno, ali…Neil Young i prateći mu bend Crazy Horse zvuče kao da se uštimavaju za tonsku probu. Neuglađenost, ‘tvrda’ svirka i buka uvijek su bile značajke rada Younga s grupom Crazy Horse, no na ovom albumu nedostaje tako potrebna atmosfera na pjesmama, instrumentalistička međuigra, a bome i emotivni Youngovi vokali. Pjesme su preduge, često monotone.

“You are pissing in the wind, you don’t know it, but you are. There ain’t nothing like a friend who can tell you are pissing in the wind“, pjevao je Young 1974. na maestralnom albumu “On the Beach”. Na žalost, nisam prijatelj s Youngom i teško da bi me poslušao, no albumom “Americana” postigao je to da više cijenimo poznate glazbene arheologe kao što su to Ry Cooder (svirao je Youngu na njegovom prvom albumu) i da ustvrdimo kako je generalno u svijetu podcijenjena sposobnost izvođača da ‘iznese’ pjesmu na pravi način.

“Oh Susannah” starta obećavajuće: solidna svirka i solidna interpretacija daju naznaku da će ovo biti još jedan dobar album. “Clementine” još kako tako drži vodu, ali “Tom Dula” i pogotovo “Gallows Pole” ne uspijevaju održati letvicu na zadovoljavajućoj razini. Nevjerojatno je kako je Young uspio “Gallows Pole” učiniti beskrvnom, naročito ako se uzme u obzir uglavnom akustična, ali nevjerojatno eksplozivna verzija Led Zeppelina s “trojke”.

“High Flying Bird” leti u mjestu i ne dospijeva nikamo (zainteresiranima preporučam verziju grupe Jefferson Airplane), a “This Land Is Your Land” i “Wayfaring Stranger” ne bi bile toliko poznate i obrađivane da je općinstvu poznata samo ova verzija.

Kao i kolega mu Bob Dylan, Young je imao periode kad je radio uistinu grozne ploče. Ova ploča nije najgora u njegovom ogromnom opusu (i žestokoj konkurenciji loših ploča, dodali bi zlobnici), no sada, kada mu se približava osmo desetljeće života, doista nema smisla nikamo juriti ni objavljivati baš sve što se snimi.