Jaye Jayle: Atmosferičan, intenzivan i slojevit album

Evana Pattersona imali smo priliku čuti u Močvari prošle godine kada je nastupio s Emmom Ruth Rundle kao Jaye Jayle, što je njegov drugi glazbeni projekt. Prvi je bio bend Young Widows koji su svirali potpuno drukčiju glazbu od one koju Jaye Jayle prezentira. Prvi njegov album, “House Cricks and Other Excuses to Get Out”, bio je u stilu dark countryja, dok je aktualni “No Trail and Other Unholy Paths” znatno slojeviti, kompleksniji i impresivniji, prvenstveno zbog bogatih zvučnih kulisa, pametnog kombiniranja različitih podžanrova, različitih instrumenata koji prenose i predstavljaju Pattersonov stil i spisateljski talent, koji na ovom izdanju poteže od neo-vestern motiva preko fantastike i horora do južnjačke gotike. Nije ni čudno kada je producent albuma Dean Hurley, suradnik Davida Lyncha. Ipak, ovaj album nije (samo) lynchovski, nego puno više od toga. Iako su utjecaji vidljivi te se moguće usporedbe lako nižu (prvenstveno Mark Lanegan), Patterson je izveo vlastitu ideju od početka do kraja te u potpunosti nosi ovaj album sa svojim jedinstvenim pečatom.

Ključna je stvar da Patterson nije zastranio u banaliziranje tema navedenih ranije, nego ih interpretira unutar osobnog iskustva i svojih prethodnih tekstova.  Drugim riječima, ne kopira opća mjesta vesterna, južnjačke gotike i motiva američkoga Juga. Preuzima formu i stil, no sadržajno je preokupiran egzistencijalnim pitanjima koje prezentira čistim i jednostavnim jezikom. Tekstovi su, zapravo, posve direktni, čak i kada nisu intimni i ispovjedni kao u, primjerice, “Marry Us”. Njihova efektnost jača je zbog zvuka koji u kombinaciji s Pattersonovim vokalom dočarava blago zastrašujuću i jezivu atmosferu. To se da primijetiti već u uvodnoj “No Trail (Path One)” u kojoj kombinacija klavira i repetitivnih slijedova elektronike navodi na trag da će se raditi o slojevitom izdanju. “No Trail (Path Two)” pojačava dojam čudnovatosti zvukom pogrebne glazbe aludirajući na izgubljenost, nestajanje i gubitak smjera.

Uvod u “Ode to Betsy” zvuči kao da će biti riječ o neofolk numeri, no nadalje bas vodi igru napetosti koja završava nervoznim ponavljanjem stiha I could guarantee. Saksofon u kombinaciji sa synthovima čini “Accepting” eksperimentalno šarolikom, “As Soon As Night” s odličnom gitarom i vokalima Emme Ruth Rundle, činelama i perkusijama najprivlačnija je i pokazuje svu Pattersonovu snagu, “Cemetery Rain” donosi atmosferu horora s elektronskim efektima začudnosti te intenzivnim vokalom… Intimna “Marry Us” u duetu sa životnom partnericom, već spomenutom Rundle, nije tipična radosna pjesma o vjenčanju jer je prati slutnja nesretnoga kraja, sa sablasnim zvukom i efektnom kombinacijom synthova i gitare.

Završna “Low Again Street” opet donosi saksofon i blues ugođaj za kraj albuma koji je zamišljen tako da nema određen početak i kraj, nego se dvije njegove strane mogu slušati naizmjenično.

Jaye Jayle napravio je zavodljiv, hipnotičan, slojevit album kvaliteta kojega tek treba biti otkrivena upravo zbog njegove složenosti i privlačnosti.