Emma Ruth Rundle “Engine of Hell”: Ogoljeno i intimno

Emma Ruth Rundle poznata je po albumima nošenim električnom gitarom i snažnim, probojnim zvukom. To ju je pratilo od prvog albuma pa sve do kolaboracije s Thou, gdje je taj zvuk dosegnuo svoj maksimum. Na petom je albumu Emma odlučila napraviti rez s prošlosti i napraviti nešto posve drukčije. Prije svega, dogodila se promjena na privatnom planu. Raskinula je brak s Evanom Pattersonom i počela živjeti sama. Također je prestala s uzimanjem opijata i okrenula se mirnijem i zdravijem životu. Nije preuzetno reći da je upravo raskid braka bio glavni okidač za okret u novom smjeru. Emma je svirala s Pattersonom i njegovim bendom, odnosno, oni su joj bili pratnja na turneji “On Dark Horses”, o čemu je snimljen i dokumentarac. Nakon takvog radikalnog događaja u životu slijedi proces žalovanja i suočavanja s traumom. Dvije godine koliko je to trajalo nastajao je i album “Engine of Hell”. Na ovom albumu imamo priliku čuti Emmu u posve novom habitusu – bez električne gitare, bez benda i bez snažnih soničkih kulisa.

Ovaj je album posve ogoljen, minimalistički koliko to može biti, s tek nekoliko instrumenata i vokalom koji je u prvom planu i zapravo je fokus izdanja. Glazbenica se vratila klaviru, instrumentu koji je davno svirala, te iz nostalgije odlučila ga iskoristiti na većini pjesma, i akustičnoj gitari. Album je sniman bez velikih produkcijskih zahvata, dakle, sirov i intiman u potpunosti, bez poliranja vokalnih lutanja koja su se eventualno potkrala. U intervjuima glazbenica je isticala kako je htjela napraviti album koji će prezentirati krhkost egzistencije, mentalne i psihičke traume i proces suočavanja s istima. Ovakav je zaokret svakako riskantan potez, jer kada dugo nešto radite po isprobanoj formuli i uspijevate u tome, promjena može biti teška za podnijeti, i onome tko radi glazbu i onome tko je sluša. “Engine of Hell” nastao je iz intrinzične potrebe suočavanja s vlastitim demonima, kao terapeutski proces kroz koji je glazbenica pokazala, najprije sebi, da je susret sa samim sobom najteža stvar i taj susret podijeliti s drugima na tako javan način kao što je glazba, bez kalkulacija i potrebe da se svidite, u svakom slučaju zaslužuje pohvalu. Neki su kritičari uspoređivali ovu novu fazu s onom PJ Harvey i albumom “White Chalk”, ili pak Tori Amos.

Usporedbe pomažu da se nešto shvati i približi, no ne znače puno kada se uzme u obzir individualna priča i razlika koju ona nosi. Na ovom albumu malo je toga što nije potpuno Emmino – nije kopirala ni imitirala, sve su pjesme posve njene, s njezinom pričom i sentimentom, ponekad hermetične ili nejasne za razumjeti. Klavir i akustična gitara tu su kao kulisa koja daje numerama na težini i značajnosti. Pjevanje koje je na rubu šaputanja ili tihog monologa sa samim sobom toliko je intenzivno da ovaj album nije moguće savladati s jednim slušanjem. Tek kada nekoliko puta prođete kroz sve pjesme, ostaje dojam koji hipnotizira i uvlači u glavu same glazbenice i svijeta koji je stvorila radom na albumu. Numera “Return” bila je prvi single i ujedno otvara album. S klavirom kao jedinom pratnjom i vokalom punim melankolije i nostalgije, a opet snažnim i uvjerljivim na specifičan način. “Blooms of Oblivion” najbolja je numera s albuma, u kojoj se Emma obraća bivšem ljubavniku, kao i na većini ostalih. “And we bring flowers from Albion up to your vision / Hold back the love that you’ve never known / You’ve only this prison / Straight to the hangman’s noose, are we born this way? / Handing down a fistful of sorries you will never say”, stihovi su koji svjedoče pakao disfunkcionalnih odnosa iz djetinjstva i, kako je Emma rekla, odnos s prošlosti i težnja da postane žena kakva želi biti.

“Body” je pjesma o vezi psihičkog i korporalnog te kako se trauma odražava na tjelesan način. Emmino pjevanje na ovoj je numeri intenzivno i probojno, s dozom tuge i melankolije. “The Company” i “Razor’s Edge” najintimnije su i najteže numere s albuma, u kojima je intimnost potpuno izložena, što je dočarano vokalom koji kao da se slama u nekim dijelovima. “In My Afterlife” zatvara album s jednakom jednostavnošću s kojom je otvoren. “Engine of Hell” nije lagan album za slušati. Zahtijeva koncentraciju, tišinu i potpunu posvećenost. Emma Ruth Rundle sasvim je izišla iz zone komfora odlučivši se za veliku promjenu. Ako je njoj donijela mir i satisfakciju, vrijedilo je. Iako su njezini raniji albumu privlačniji za slušanje, “Engine of Hell” hrabar je iskorak u novo, bez obzira na neke manjkavosti, pokazuje da se glazbenica snalazi u drukčijim vodama od onih na koje je navikla. Možda se neće svima svidjeti, no onima koji je prate od početaka ovo je izdanje logičan korak i ima posebno mjesto u Emminoj diskografiji.