Emma Ruth Rundle: Ogledanja u vremenu kroz neprekidne utrke

Dvije godine nakon albuma koji joj je otvorio vrata ili kojim je otvorila vrata (naslovnica albuma “Marked for Death”, op. a.) u šire i izazovnije prostore, Emma Ruth Rundle izdala je četvrti album “On Dark Horses”. Ovo je njezin treći na etiketi Sargent House, dok je prvi “Electric Guitar I” bio samizdat. Pored rada u bendovima The Nocturnes, Red Sparowes i Marriages, u kojima je dokazala svoj izniman talent za sviranje gitare, uz vokal koji svojom sirovošću, snagom i intenzitetom može kameleonski funkcionirati u raznim žanrovima, 2017. izdala je i EP s Jayeom Jayleom, odnosno Evanom Pattersonom, s kojim je posjetila Zagreb na europskoj turneji u jesen 2017. godine.

Sargent House etiketa je koja pažljivo bira glazbenike i bendove s kojima će surađivati (Chelsea Wolfe, Russian Circles, Boris, Brutus, And So I Watch You From Affar, This Town Needs Guns, King Woman i dr.) te već neko vrijeme gradi prepoznatljiv stil i stav na glazbenoj sceni, iako je još uvijek relativno ispod radara.

Nakon odličnoga “Some Heavy Ocean” iz 2014. uslijedio je još bolji “Marked for Death” a sada “On Dark Horses” opet donosi intenzivnu, snažnu, sirovu i katarzičnu glazbu. Predzadnji je album bio most prema aktualnome izdanju. Suočavanje s traumom koje je bilo najjače izraženo na “Marked for Death” ipak je dalo nadu za neki svjetliji put na kojem Rundle i njezina glazba neće biti toliko ranjiva, sumorna, senzibilna, emotivno teška i intenzivna.

Završna pjesma predzadnjeg abuma “Real Big Sky” i stihovi “And you sing to me, you say / I don’t wanna be awake when it takes me / I can’t wait to see you smile on the other side / I can’t wait to kiss the face of the big sky/ Won’t you stay here for a while with me, My child”, prijelaz je ka daljnjem suočavanju s demonima iz prošlosti (Rundle nije krila da je riječ o obiteljskoj situaciji, kao i zdravstvenim problemima koji su čest motiv na njezinim slikama, jer osim što pjeva ona i slika), no ovaj put početak je drukčiji.

“Fever Dreams” počinje direktno stihom, bez instrumentalnog uvoda:  “Fear, a feeling, is it real? So nostalgic too, it just puts the dark on you.” Strah, bilo od smrti, od razdvajanja, od bilo čega, sada zvuči kao san, grozničav san kojeg se Rundle želi osloboditi. No ovdje nije riječ o jednom pripovjedaču ili jasnom autoru koji iznosi svoju priču. Rundle se suočava sa svojom dvojnicom, sa sestrom, sa ženom, s muškarcem, sa svojim antipodima i raznim ulogama.

Stoga slijedi “Control”, uputa i recept za zaustavljanje grozničavih snova i tamnih konja prošlosti (“Could control it, in control of, for control of, to control it”). “Darkhorse” središnja je za priču o dvojništvu i ogledavanju u drugome: “It’s the dark horse you give legs to / No one else can ride / In the wake of strange beginnings, we can still stand high”, refren je koji se ponavlja u različitim verzijama (u završnom trećem Rundle kaže “I’m proud to ride”). U jednom trenutku instrumenti imitiraju konje u kasu što pridaje na intenzitetu osobne priče, dok vokal u trećem refrenu zvuči slobodno i hrabro, jer tamnim konjima “mi dajemo noge”, oni su stvarni koliko ih učinimo. Naslovnica albuma s igračkom drvenog crnoga konja kojemu su jedva pričvršćene noge upućuje na stvarnost snova i stvarnost traume, odnosno (pr)oživljavanja iste. Poznata sirovost i snaga vokala, na ovoj je numeri dodatno prkosna koliko i zaigrana, uz zvuk što prati navedenu povezanost straha i igre.

“Races” je stoga logičan slijed, upućivanje na daljnju utrku, vokal sada zvuči nesigurno, preplašeno i sumorno, no ipak Rundle pasivno-divlje pjeva “Everyday I’m fading away again, It’s my kind / Every night I come back to life again, it’s my time to shine.” Iako i zvuk odaje letargiju, pasivnost i strah od buđenja prigušenom gitarom koja prati jednako tako “nemiran” vokal koji se igra “drvenim konjima tame”, odlučan i svjestan da je potrebna hrabrost (“What doesn’t kill you / Will just keep you alive”, “Dead Set Eyes”).

“Light Song” put je prema svjetioniku i duet je s Evanom Pattersonom (životnim partnerom Emme Ruth Rundle). Tama crnih konja prošlosti nadvladana je u zajedništvu (glazbenom i privatnom), dok je istovremeno i pomirba prethodno spominjane podvojenosti i zrcaljenja u drugome (“Oh Sarah” s prošloga albuma razrješava se u prihvaćanju vlastite traume kao i traume drugoga). Rundle je izjavila da joj je bilo neobično da netko osim nje svira gitaru na albumu, no upravo “Light Song” središnje je mjesto albuma, ako ga se promatra kroz kontekst glazbene i privatne persone Emme Ruth Rundle. Sablasno otvaranje ove numere, sve intenzivnije gitare, zvuk koji postaje sve više filmski što se bliži kraj i atmosfera sublimnoga čine ovu numeru najsnažnijom na albumu.

Sljedeći korak, “Apathy On the Indiana Border” pokazuje političko-društveni moment na albumu i pitanje migranata, granica humanosti i sposobnosti za empatiju i volju za djelovanjem. Završna “You Don’t Have to Cry” opet otvara pitanje dvojništva: “Wish I would’ve come back here less as a boy / dressed up as girl dressed all in colors / and how you will sing to them and how your pain will fall / and how you’ll sing to them”. Razne dihotomije kao pitanja identiteta na kraju ipak završavaju pjesmom i prihvaćanjem uloge – pjevanje. Pozornica i pjevanje, izvedba, otpuštanje traume kroz dijeljenje s drugima. Nastupi uživo stoga imaju posebnu snagu u slučaju Emme Ruth Rundle, dok su za nju i izazov, i poziv. “On Dark Horses” potresan je, snažan, sirov i jednostavan album čija je snaga u otvorenosti i iskrenosti. Vokalno je Emma Ruth Rundle snažna i sjajna, ovim je albumom to još više iskazala, dok gitara i dalje ostaje instrument koji najvjernije pokazuje kakva je Rundle glazbenica.