Izvanredan album na granici kultnog statusa

Gnarls Barkley novo je ime na svjetskoj glazbenoj sceni, ali iza tog imena krije se dvojac poznatih glazbenika. Dangermouse, producent koji se proslavio svojim “Grey Album”, prilično suludim miksom “The Black Album” Jay-Za (iz kojeg je uzeo vokale) i “White Album” The Beatlesa (glazba), te je producirao drugi i od strane kritike kritizirani album Gorillaza “Demon Days LP”, trenutno je jedan od najtraženijih producenata u Velikoj Britaniji i šire.

Druga polovica grupe je Cee-Lo Green, prekaljeni hip-hop veteran, član Goodie Moba koji je u posljednjih nekoliko godina razmjerno uspješno koketirao s različitim žanrovima i uz to počeo pjevati većinom odbacujući ‘rapanje’ te stvorio sjajnu mješavinu soula, funkya, hip-hopa začinjenu njegovom osebujnom interpretacijom.

GB se čini kao ‘čudan’ brak dvojice naoko potpuno različitih glazbenika, ali činjenica je da sjajno funkcioniraju zajedno.

Njihov prvi singl “Crazy” postao je globalni hit, sjajna pjesma koja će se vrtiti cijelo ljeto i gotovo je nemoguće da ju je prosječni glazbeni konzument dosad uspio prečuti. Plesni ritam i sjajan Cee-Loov vokal odlika su i “Gone Daddy Gone” s time da su u nju na refrenu uspješno i umješno umiksane rockerske gitarističke dionice. U veselije i življe pjesme na albumu spada i “Smiley Faces“, koja ispod nevjerojatne energije skriva prekrasan ljubavni tekst koji se odlično uklapa u cjelokupnu kompoziciju.

Da ipak ne bi sve ostalo samo na dancefloor killerima, GB nam nude i naramak sjajnih laganica poput naslovne “St. Elsewhere“, te “Just A Thought” emotivno nabijene pjesme teške tematike promišljanja o samoubojstvu.

Našla se na albumu i poneka više-manje klasična hip-hop stvar poput “Feng Shui” i nevjerojatno nabrijane “Transformer” koja zvuči poput mješavine ranog Outkasta na smrtonosnoj dozi speeda i elektronskih beatova koje je svojedobno popularizirao Swizz Beatz. Priznajem da je usporedba loša, ali morat će zadostajati u nemogućnosti boljeg opisa.

Treba spomenuti i “Storm Coming” koja podsjeća na stari soul i funky, počinje u stilu Edwin Starra i lakoćom prelazi u melodioznu odu ljubavi, a uzet ću si dovoljno slobode i citirati jednu strofu, tek da dobijete dojam na kojoj je literarnoj razini napisana većina tekstova:
Hey, hey, hey, there’s truth in the thunder
Love in the lightning, the feeling is frightening
Yeah, isn’t it exciting?
I’m something like stormy weather
If I weren’t we would never
Huddle together, do I have to tell you
That I’m also the sunlight, that shines shortly after?
I just rain cause I have to, on to another chapter
I wish you lots of laughter
Til the next time you see me
Just remember you need me, I’m the storm coming…

Album završava s “The Last Time“, pjesmom koju bi, potpuno ogoljenu, mogli nazvati ‘uletom u disku’ odnosno pozivom na ples, a dalo bi se raspravljati i jesu li tu Dangermouse i Cee-Lo ipak mislili na nešto drugo…

Odlična glazba koju nam je priuštio talentirani producent/DJ Dangermouse, sjajni tekstovi te osebujan vokal izuzetno raspoloženog Cee-Loa čine mješavinu na koju će rijetko tko ostati imun. Uopće nije bitno hoće li vas natjerati na ples, probuditi emocije ili vas potaknuti na razmišljanje, jedno je sigurno: ovo je jedan od najboljih albuma godine, a vrijeme će pokazati hoće li doseći kultni status.