Formalna rekonekcija

Odabrani trenuci dvostrukog albuma “Reconnected” gotovo su u cijelosti uživo interpretirane obje studijske ploče – ”Upstairs At Eric’s” i ”You And Me Both”; i sama atmosfera na ovoj zbirci live snimki više nalikuje gostovanju publike u studiju a ne nastupu dueta u koncertnoj dvorani.

Yazoo ‘u svojoj sobi’ publici tako predstavlja vlastite djeliće budućnosti, bez previše muke ili tehničkih komplikacija.

No unatoč besprijekornoj izvedbi i trudu da što vjernije prenesu upravo izvorne matrice u kontekst živog nastupa, priča je nekako presterilna – tu nije problem u samom playback-konceptu (o kakvom je oduvijek, prvenstveno, Vince Clarke sanjao) koliko o kalkuliranju između igre na sigurno i pjevanja iz duše. Na taj način publika ovjekovječena na dva diska zajedno s duetom i slušatelj koji upija pozitivne vibracije preko kućne tehnike dobivaju isključivo ono što žele čuti – profesionalno odrađen, ali do izvjesne granice isfuran nastup.

Uspoređujući ovaj aktualni comeback, s, primjerice, live-snimkama iz 1983., zabilježenima na bonus disku u sklopu odličnog višestrukog box-seta ”Mute Audio Documents 1978-1984” njegov punokrvniji dojam bitno izostaje. Nekad vidno frustriraniji zbog nepredvidljivih tehničkih situacija na koncertima, Yazoo su bili puno skloniji improviziranju a da pritom sam efekt Clarkeove fascinantne matrice i fenomenalnog, grlenog vokala Alison Moyet bude još potpuniji. Sada je sve jednostavnije, međutim na “Reconnected” više svjedočimo techno-konformizmu nego nekakvoj zanimljivosti readaptacije.

Zavoljevši njegov piskutavo-djetinji, minimalistički synth-zvuk, koji ga prati još od ranijih dana s Depeche Mode, nekako sam razočaran što je Clarke u ponovnom uspostavljanju Yazoo-kontakta više truda i vremena uložio u digitalno prebacivanje fiksnih matrica umjesto da je odabrane pjesme na sebi prepoznatljiv način preradio u novom ruhu. Takvim pristupom sigurno ne bi pogriješio, a i pojedini noviji remiksevi od strane drugih (posebno za kolažirani komad ”I Before E Except After C” nastao od strane Subway Collective) pokazali su da je Yazoo itekako raspoloživ za jednako zanimljive i svježe eksperimente, za razliku od tek pukog nabacivanja omiljenim originalima.

Ovdje je razumljivo nekakvo međusobno davanje oduška – i Vince Clarke i Alison Moyet, naoko zasićeni paralelnim (solo) karijerama, odlučili su izgladiti neke davne nesuglasice i priuštiti, što sebi samima, što starijoj a što novijoj generaciji obožavatelja, senzacionalan (ali, nažalost, samo to) retro-nastup, s presjekom odabranih trenutaka svoje nekadašnje, kratkotrajne ali impresivne suradnje – sada simbolički iznova uspostavljene, ali čime Yazoo ostavljaju tek prigodan utisak kako je ”Reconnected” formalan čin pomirenja.