Tko još vjeruje da Liarsi lažu?

Liarsi pripadaju u grupu bendova koju voliš ili ne voliš. Još bolje, teže ih je voljeti nego mrziti. Razlog leži u njima samima jer su izdali i genijalne albume, ali i one od kojih boli glava.

Od samih početaka i albuma “They Threw Us All in a Trench and Stuck a Monument on Top” iz 2001. mogli smo konstantno čitati oprečne kritike na račun Liarsa, neki su ih dizali u nebesa kao svojevrsne spasitelje glazbe zbog vrlo eksperimentalnog pristupa skladanju, dok je drugima to jednostavno bilo teško razumljivo smeće. Godine su prolazile, a svakim albumom Liarsi su prašili jednakom snagom, nekima dobro, nekima prenaporno, ali uspjeli su sve preživjeti i doći do šestog albuma “WIXIW”.

“WIXIW” ponovno upada u tu istu kategoriju jer na njemu nema klasičnih pop shema kitica-refren-kitica-refren i sve to upakirano u vrlo zaraznu melodiju. Kod Liarsa sve ide kroz veliku dozu eksperimenata koje često uspiju, a još češće i ne uspiju. Na svu sreću, “WIXIW” nam donosi više pozitivnog naboja.Na novom albumu trojac si je dao zadatak da se u potpunosti riješi gitare i da se sve više prebaci na synthove i elektroniku. U tome su većinom i uspjeli jer cijeli album nosi jedna laganija elektronska nota u koju su odlično upakirali i vokale koji nikad nisu bili falsetiraniji nego sada.

Već s nekoliko uvodnih skladbi potpuno je jasno na kakav su zvuk Liarsi ciljali jer sve je vrlo klaustrofobično kao kod Radioheada na posljednjim albumima, uz dozu tonova koji bi pasali uz hororce (posebno u “Octagon“), ali time su se ujedno i najviše približili slučajnim slušateljima kao nikad do sada u karijeri.

Krećući od “No.1 Against the Rush” dobivamo malo zaigraniju sliku benda kojem kao da je Depeche Mode dao inspiraciju pri skladanju novog izdanja, dok vrhunac albuma dobivamo pred sam kraj. “Brats” zvuči kao odbjegli brat Penduluma i LCD Soundsystem, dok završna akustična (da, akustična gitara je u pitanju) “Annual Moon Words” zvuči kao izvrstan psihodelični folk-dream pop za kraj albuma.

Da se razumijemo, onaj kome su do sada Liarsi bili čudan bend, bit će to i dalje, ali s “WIXIW” postaju oni eksperimentalci koji svoje eksperimente mogu pretočiti u suvisle pjesme, a ne samo što originalnije smišljanje dekonstrukcije melodije i tonova. Nije da i u tome povremeno nisu bili dobri, ali “WIXIW” je svakako pozitivan korak naprijed.

Album je poprilično fino izbalansiran, ima nešto mirnijih skladbi i nešto bržih koje su same po sebi iz tog razloga i upečatljivije, čime dolazimo do zaključka da bi Liarsi ipak mogli biti ‘novi Radiohead’ da se samo malo više koncentriraju u studiju, a ne da se s pjesmama poigravaju unedogled.

Sam album “WIXIW” kotirao je dosta visoko na mnogim godišnjim ljestvicama, ali ne bih rekao da je toliko dobar jer ima svojih manjkavosti u mnogim pjesmama gdje se istaknula iritantna elektronska pozadina (naslovna skladba i “Ill Valley Prodigies”) nauštrb ritma. Ipak, finale albuma diže cijelo izdanje što nam vraća nadu da se albumi i danas moraju slušati u cijelosti, a ne svega prvih nekoliko pjesama gdje je fokusirana sva bit kao kod komercijalnih albuma.