Dino majstore!

Tko se još sjeća malog animiranog junaka zvanog Dino, iz crtića koji se prikazivao na TV-u sredinom osamdesetih? Nadam se velika većina koja će čitati ovu recenziju jer je upravo ta generacija, koja je još ’80-ih. godina prošlog stoljeća uživala u nestašlucima malog dinosaura Dine, bila sudionik onog prvog i pravog naleta grungea kada su animirane dinosaure zamijenili novim junacima – Kurtom Cobainom, Eddie Vedderom, Thurstonom Mooreom i jednim novim dinosaurom, Josephom Mascisom, odnosno Dinosaur Jr.-om.

Vremena se mijenjaju, grunge je mrtav i pokopan, a dinosaure viđamo još jedino u parlamentu. Ipak, dogodi se s vremena na vrijeme nekakav vremenski skok ili odmak, nekakva vremenska kapsula koja počne iznenada djelovati i koja nas vrati u vrijeme kada se za vlastiti optimizam nije moralo pročitati tone knjiga i kada su nam odgovore na naša životna pitanja davali naši glazbeni idoli u tekstovima pjesama.

Danas su pitanja mnogo teža i kompliciranija, a odgovore je teško naći u sve banalnijim tekstovima većine današnjih popularnih bendova koji se izmjenjuju na terenu vrha popularnosti sve većom i većom brzinom pa je jedino to izmjenjivanje postala konstanta.

S druge pak strane, postoji i jedna druga konstanta, onih bendova čija je popularnost ista ona kao i prije 20-ak godina. Njihova neosporna kvaliteta i danas nije upitna, iako će zauvijek ostati na marginama mega-popularnosti.

Jedan od takvih bendova je i Dinosaur Jr., za koji možemo bez lažne skromnosti reći da je začetnik i tvorac indie glazbe kakvu danas poznajemo. Svježina benda, njegova inovativnost i kreativnost ista je i kao i u počecima, još tamo davne 1984. kada se okupio. Da je tako, uvjerila se i naša publika na nedavno održanom koncertu u Zagrebu.

Ipak nije sve teklo glatko u karijeri ovog benda. Česte svađe frontmena Mascisa i basista Barlowa rezultirale su čestim fluktuacijama u sastavu benda koje su možda i bile presudni razlog izostanku posljednjeg iskoraka benda u planetarnu popularnost kada je za to bilo prilike. Možda se to nije dogodilo s razlogom, jer status koji imaju danas nakon toliko godina postojanja je kultni, dok bi ih možda veća doza popularnosti prebrzo izlizala i bacila u zaborav. Ovako možemo uživati u još jednom remek djelu underground i indie glazbe nazvanom “Farm“.

Ovo je drugi album nakon ponovnog formiranja benda 2005. godine i prvi put da je ista postava snimila sve albume za redom. Nadamo se da su Mascis i Barlow prošli kroz osobne procese egzorcizma od egoizma i da su zakopali ratne sjekire iako se već po kvaliteti pjesama može zaključiti da je tako.

Već se od uvodnih taktova pjesme “Pieces” može zaključiti da su se ‘dinosauri’ vratili u svoju najkvalitetniju “Where You Been” eru i da će ponovno nakon toliko godina zavladati prostorom koji još uvijek njima i pripada.

“I Want You To Know” nudi nam klasičan recept za uspješnu pjesmu u izvedbi Dinosaur Jr.-a, a tu su i žestoke, distorzirane gitare plus Mascisov sanjivi vokal plus izrazito pjevni refren. “Ocean In The Way” je pravi vremenski come-back u devedesete i zvuči poput Pearl Jama iz vremena “Vitalogy”.

Jedna od najboljih pjesama je svakako melankolična i sanjiva “Plans” s izrazito upečatljivim i vjerojatno iskrenim refrenom koji kaže: “I got nothing left to be/Do you have some plans for me?”.

“Your Weather” jedan je od aduta za neki budući singl jer je ‘tipična i moderna’ indie stvar; brza, plesna te na trenutke psihodelična. Prvi singl “Over It” prikazuje Dinosaur Jr. u svom pravom svijetlu i u toj pjesmi zvuče identično svom zvuku iz devedesetih.

“Said The People” sedmominutna je pjesma ujednačenog i sporog ritma u kojoj najviše do izražaja dolazi vokal koji na trenutke zvuči kao da će zaspati ili će jednostavno puknuti, ali i dugački gitarski solo što je ujedno i jedina karakteristika koja danas odvaja Dinosaur Jr. od modernih indie bendova.

Iako danas svi izbjegavaju dugačka soliranja, Mascis si bez pardona redovito daje oduška, a kako album odmiče njegove solaže postaju sve duže i smjelije, što je slučaj i u “See You” koja počinje jednom takvom, dugom i energičnom, da bi je potom opet zamijenio ujednačeni ritam vokala i ostatka benda. Album zatvara još jedna od boljih pjesama, “Imagination Blind” i nije mi sasvim jasno zašto su je stavili baš posljednju, nekako mi po dinamici više pristaje na početak albuma.

Dinosaur Jr., ma koliko skromni i zatajni bili, ne mogu poreći svoj veliki doprinos indie i glazbi uopće. Možda nikad nisu osvojili (niti neće) vrhove komercijalnih top lista, a nekako mislim da je tako i bolje. U njihovom slučaju to ne bi bio uspjeh već samo mrlja u inače besprijekornoj karijeri. Jurski park je prošlost, došlo je vrijeme Dinosaur Jr.-a.