Bijes i mržnja nečastivog traje li traje

Kad su na početku devedesetih godina na sceni ‘osvanuli’ brojni američki death metal bendovi s prvim ‘oficcial’ izdanjima, nije prošlo puno vremena a da se strelovito, poput kuge ne rasprše po cijelom svijetu i u kratkom roku steknu veliki broj simpatizera.

Deicide je i tada bio jedan od predvodnika, a i danas je jedan od onih koji ne samo da traje, već i održava visok ugled među mlađim fanovima. 1990. godine objavljuje kultni prvi album naziva kao i bend, te s njim dobrano utabava svoj put, od kojeg niti danas ne odstupa ni milimetra. Kako glazbeno tako i tekstualno.

Dvije godine nakon debija objavljuje “Legion”, pa zatim dva vrhunska izdanja, “Once Upon The Cross” i “Serpent’s of The Light”. Kako u većini slučajeva biva, kad se bend popne do vrha, dolazi do perioda svojevrsne, čak očekivane i uobičajene blokade u stvaralaštvu, pa se onda ‘štancaju’ ne baš tako dobri, katkad čak i albumi sumnjive kvalitete.Poglavito u slučaju kada je bend vezan ugovorom s kojekakvim klauzulama, pa je naprosto prisiljen objaviti album, bez obzira kako ispadne. Tako je i Deicide jedno vrijeme ‘plutao’ scenom, sve do 2006., dok nije došao gitarski virtuoz Ralph Santolla, te u suradnji s još jednim gitarskim death metal majstorom Jackom Owenom, a na čelu s mr. B(l)entonom, napravio vrhunski, gotovo nenadmašan “Stench of Redemption”. Uslijedila su još dva dobra albuma “Till Death Do Us Apart” 2008., te “To Hell With God” 2011. godine.

Na ovom, jedanaestom albumu Deicidea, dolazi do nove promjene u postavi. Na bubnjevima je od samog početka Steve Asheim i čini se da se i neće maknuti iz benda sve dok se ne raspadne, jer izgleda da samo on sve te godine može trpjeti frontmena, blago rečeno kontroverznog Glena Bentona. Uz Bentona, Owena i Asheima, tu je sada i gitarist Kevin Quirion, kojem je ovo prvi studijski album s ekipom, iako je već iskusan u zajedničkim live izvedbama.

Ono što je prepoznatljivo u Deicideovoj glazbi su osorni, bezobrazno grubi Glenovi vokali, i kod njega nema niti milimetra odstupanja. Jednostavno, teško da bilo tko može uvjerljivije otpjevati blasfemične tekstove. U koncepcijskom dijelu, ovaj bi album mogli povezati sa “Stench of Redemption” i najranijim djelima, u smislu da ima dosta ‘sudara’ brutale s melodičnošću. Najočitije je to u gitarskom radu, koji kombinira niske atonalije s melodiziranim, heayv metalu tipičnijim riffovima, a pogotovo solažama (“Beyond Salvation“). Kombinaciju beskompromisnih, teških, s protočnijim ritmova nude i bubnjevi (“Misery of One“), a jedine koji cijelo vrijeme zadržavaju mračnu, čak mučnu atmosferu, su bas dionice.

Gotovo na svim albumima Deicidea prva pjesma je napravljena po sistemu, ‘direkt u glavu’, da odmah raznese sve pred sobom, pa je tako i ovdje. Čvrsti moćni gitarski riffovi, hrapave solaže, te Glenov vokal pun mržnje i bijesa karakteriziraju naslovnu pjesmu. Baš te, već spomenute gitarske dionice čak su na momente i dosta melodiozne, ali ne kao na “The Stench of Redemption” albumu. Tako “Thou Begone” u početku ima one lomljive, disonantne dionice, nakon kojih se tempo ubrzava do ‘dvjesto na sat’ i skupa s Glenovim vokalom čini pjesmu žestokom, moćnom, ali i slušljivom. Disonantne solo dionice, skupa s tremolom, najviše dolaze do izražaja u snagatorskoj pjesmi “Trample the Cross“, i to odmah od samog početka.

“Kill the Light of Christ” je uz prvu istoimenu pjesmu najbolja na albumu, počinje odličnom gitarskom melodijom, a uvelike podsjeća na naslove iz početne faze. Dobar je to album s ujednačenim naslovima, više-manje tipični Deicide, i to bi mu mogla biti najveća zamjerka. Ne može ga se, niti blizu, nazvati ‘master-pieceom’, ali da zaslužuje pozornost, to sigurno. Jer više od pola albuma su dobre, kvalitetne death metal pjesme, koje će fanovima benda i stila u uobičajenih deatherskih 37 minuta donijeti dosta ugodnih trenutaka.