Do pakla i natrag

Šveđani Wolf ‘praše’ još od 1995. godine i iza sebe sada imaju sedam studijskih uradaka, a novi “Devil Seed” je objavljen tri godine nakon “Legions Of Bastards”.

Današnju postavu Wolfa čine vokal i gitarist Niklas Stalvind, gitarist Simon Johansson, basist Anders Modd i bubnjar Richard Holmgren. Wolf nije samo poznat po dobroj glazbi, nego i po vlastitoj inačici vrlo žestokog Absintha, za kojeg čak i uzgajaju vlastite biljke.

No da se ipak vratimo na esenciju ovog ‘problema’ – glazbu. Wolf je svih godina zadržao poznati zvuk osamdesetih, time i mjesto jednih od predvodnika ‘retro’ metala. Čije su karakteristike posebno istaknute u vokalima koji se nekima mogu učiniti zastarjeli, ali kombinacija heavy metala modernog zvuka i ‘starih’ vokala doista zvuči dobro i podsjeća na prošla vremena. Usto, pjesme su zarazne, a gotovo svaki refren je pamtljiv i melodičan, samo dodatno uljepšan takvim vokalima.Stihovi nekih pjesama, doduše, mogu biti isprazni ili prejednostavni, no pošto se radi o ‘horor’ metalu koji kombinira teme ludila, zla i okultnog, to i nije neka velika mana koja bi odvratila slušatelje od čitavog albuma. “Devil Seed” je stopostotni klasični metal, dobro ukomponiran i osmišljen, s jako zaraznim pjesmama i dobrim vokalima, koji su ekspresivni i moćni. Gitarski riffovi na albumu su snažni, a u većini slučajeva gitare i vokali su u istom tonu.

Za razliku od prethodnog albuma “Legions Of Bastard” novo izdanje je krenulo u nešto sporije vode, ali i nešto malo mračnije. Atmosferičnost dominira čitavim albumom i proteže se kroz skoro sve pjesme, i iako je modernog prizvuka i produkcije, ta se atmosfera nije izgubila.

Album se otvara instrumentalom šaljivog imena “Overture In C Shark”, a prikladno se nastavlja prvim video uratkom s albuma, “Shark Attack”, koja je žestoka, jednostavna i jako zaraznog refrena s gitarama koje prate vokale u svakom tonu. Uz “Shark Attack“, u ponajbolje naslove mogu se ubrojiti “Skeleton Woman” s najdojmljivijim Stalvindovim vokalima, te “My Demon“.

Obje su zarazne, a “My Demon” graniči s prosječnošću, no pamtljivi, melodični refren je izvlači iz monotonije i jednostavnosti i čini jednom od boljih. Od nešto sporijih pjesama ističu se “Surgeons Of Lobotomy” i “The Dark Passenger”, dok se “I Am Pain” i posljednja “Killing Floor” uzdižu po antemskim prizvucima i riffovima.

Iako novim albumom dominiraju nešto sporije pjesme, one su zadržale svoju potrebnu žestinu i nešto egzotičniji zvuk, pa je “Devil Seed” još jedno dobro izdanje koje svojim jako pamtljivim komponentama može lagano zaraziti slušatelja i zadržati njegovu pozornost.