Za bendove poput Ruiza trebali bismo govoriti kako su već iskusni glazbenici, budući da iza sebe imaju dugogodišnji staž na sceni, dva albuma i dva EP-a, ali to, nažalost, nije tako.
Mnogi ih još uvijek smatraju mladim bendom, što se vidi i iz nekih kritika njihovog posljednjeg albuma, ali ne preostaje im ništa drugo nego se i dalje boriti za svoj status. Nemaju veliki vjetar u leđa kao što bi trebali imati, ali imaju moderan rock zvuk koji može rasplesati i zabaviti veliku masu ljudi. 
Od samog albuma proteklo je već dosta vremena, a nedavno je i izašao prvi videospot s njega, pa smo ulovili frontmena Tomislava da nas upozna sa stvarima u i oko benda, novim albumom, kako gleda stvari na pojedine škakljive teme i slično. Tomislav se pokazao kao vrlo pristupačan i pričljiv, pa se i sam intervju uvelike odužio od početnih planiranih pitanja.
Za početak, kako je bend Ruiz proveo vrijeme između dva albuma?
Prije svega, jako puno smo svirali. Početkom 2009. izdali smo “Erupt“, pa smo imali i malu europsku turneju, svirali smo po festivalima, dvaput smo bili u Poljskoj… U 2010. smo već duboko bili u novom albumu i snimanju. Imali smo 16 pjesama. Tada smo smatrali da imamo kompaktan materijal, ali smo ubrzo vidjeli da to nije tako, pa smo ga podijelili i izdali EP ”Draw The Line Never A Square’‘, a nešto kasnije i LP ”Ruiz Radio Revolution”. 
Baš si rekao da je potrebno jako mnogo vremena od snimanja albuma, pa do njegovog izlaska. Možeš li mi reći zašto je to tako? Tu je previše vremena gdje album može ‘procuriti’, iako je za to kod nas manja slučajnost nego vani, a s druge strane, fanovi se mnogo kasnije upoznaju sa samim pjesmama…
Taj se period svakako može mnogo skratiti, ali ovisi o tome što želiš od svog albuma. Mi smo se tu malo izgubili u svojim željama. Bitan faktor je i nedostatak vremena i budžeta. Svi se mi glazbom bavimo ‘usput’, prijatelji nam rade artwork, fotografiraju nas, vučeš ih da ti snimi neki video teaser… Nemaš novaca i to uvjetuje prolongiranja. Marko je radio s Gatuzom i snimili su cijeli album u dva tjedna, i to odličan album. Zbog tog razloga mi smo odlučili sljedeći album napraviti na taj način. Nećemo ga više maltretirati.
Koliko vam znači imati nekoga u bendu tko se razumije u produkciju? Na drugom albumu pod produkcija piše Ruiz…
Da, jesmo zajedno radili, ali produkcija ti je ono tipa, ovdje ćemo sada ubaciti ovo, ovdje ćemo ponoviti refren. Mi bismo stvarno željeli imati producenta koji nije dio benda, da nam zna otvoriti neke nove prostore jer mi neke stvari jednostavno ne skužimo, previše smo u tom materijalu. Zato bi Marko u principu bio sretniji da ne mora raditi na našim albumima, iako je on kamen temeljac svake naše snimke. Naša velika želja je raditi s Edijem Cukerićem, dosad je napravio niz odličnih albuma. On je tip producenta kakvog želimo, da ne tipka po raznim gumbićima nego da se izvali u fotelju i kaže nam ”Ovo vam valja, a ovo vam ne valja”.
Što misliš da bi se trebalo dogoditi da mediji bolje poprate Ruiz? Mišljenja sam da bend treba barem pet albuma da postaneš netko.
Da… Kako smo ovaj album izdali za Geenger Records, tako je krenula malo šira promocija a ne samo na portalima koji kuže i podržavaju scenu poput Muzika.hr ili Terapije. Tako smo dobili povratnu informaciju da su nas ljudi skužili kao mlad bend. Čovječe, imam 30 godina, kako mogu biti mlad? Počnite gurati odmah bendove dok su mladi, s 18, 19 godina, tad ćete razviti scenu. Odlični Suho Grlo nos, Vlasta Popić, fenomenalni Brain Production s Krka.
Englezi naprimjer klince prozivaju novim zvijezdama, a malo starije bendove već bacaju u staro željezo...
To je tako poremećeno kod nas. Sad vidimo uspjehe Letu štuka ili Avdića, siguran sam da su bolje pjesme pisali prije 20 godina nego sada. Vatra je sad s 19. albumom postala nešto zato što su odsvirali 5000 koncerata, pa bi kao sad mogla naslijediti Hladno pivo. Pa gdje smo mi još od toga, mi smo mali rastrčani pilići na livadi hrvatske estrade.
Znači još tri-četiri albuma i…
Slavit ćemo 40. rođendan u rasprodanoj Tvornici (smijeh).
Pa onda biste mogli i Arenu napuniti, vrlo je popularna sad (smijeh)…
Pa kad bi je pretvorili i u parking za posjetitelje možda bi se i napunila trećina.
Kako je došlo do suradnje s novim diskografom?
Oni su htjeli izdati naš album jer im je super! Ekipa koja stoji iza tog labela autentični su ljudi underground scene koji imaju znanja i iskustva. Veliki izdavači nude ugovore bendovima poput Ruiza nalik onima koje telekomunikacijski operateri nude građanima. Na Geengeru je potpuno drugačije. Imamo svojevrsnu slobodu, imamo pregršt diskova i možemo se slobodno ponašati s tom plastikom. I konkretne stvari su napravili za promociju benda.
Sam album najavio je EP. Kako ste se odlučili za njega? To vam je već drugi u karijeri…
Čini mi se da EP kao format ima perspektivu jer koncentracija ljudi je sve manja, traže se intenzivni, komprimirani sadržaji, a EP to sve može ponuditi. A mi smo bili vrući, željeli smo izbaciti pjesme da vidimo kakva je reakcija na njih, pa smo zato izdali prvo EP, a mjesec dana kasnije i sam album. Riječ je o pjesmama koje su nam super, ali ih nismo htjeli na albumu, a imali smo uostalom i dva imena za izdanja koja smo željeli iskoristiti. Premda smo malen i nebitan bend, bilo je nekog osjećaja moći i zadovoljstva u izdavanju dva diska s potpuno novim pjesmama. Sumnjam da ćemo to ikad ponoviti, ali drago nam je da smo napravili. (Moguće je besplatno doći do EP-a, pa ako koga zanima!)
Je li samo snimanje albuma prošlo prema planu?
Bilo je problema i mogli bismo o njima dugo pričati. Počneš snimati pjesmu za koju misliš da je super i onda netko od nas skuži da je ne zna baš svirati (smijeh). Kako smo se jako navukli na “Songs for the Deaf”, tako smo htjeli i mi posebno snimiti činele, a posebno drvo od bubnja. Kada sve klasično snimiš, ne možeš kasnije previše dizati i spuštati pojedine dijelove, ne možeš imati toliko slobode. Tu smo ušli u jednu vrlo zahtjevnu situaciju s kojom smo se hrvali najbolje što smo znali. To se čuje na albumu, a posebno je izašlo na vidjelo u masteringu. I opet nam se dogodilo kao s prvim albumom da nismo zadovoljni s produkcijom, a toliko smo se trudili oko nje. Osim toga, studio je za Ruiz pretežno mjesto dobre vibre, a frustracije pripustimo tu i tamo tek da se osjetimo pravim muzičarima.
Album ima i svoju humanitarnu crtu jer dio od zarađenih para ide u fond za pomoć mladim mamama…
Piće, pušenje, psovanje, golotinja i slično jesu u osnovi dekor i neka prvoloptaška poanta rock’n’rolla, ali vremena su se promijenila. Kad je trebalo olabaviti čvrsto svezanu kravatu zapadnjačkog društva rock’n’roll je odigrao prvoklasnu rolu. Danas kada smo okruženi pornografijom, perverzijama i mogućnostima javnog vrijeđanja najgorih vrsta, furanje te stare spike rock’n’rolla čisto je iživljavanje na već izmoždenom konju liberalizma. Svi su dobili sva prava, ne stignu se pisati zakoni kolikom to brzinom šiba, i ljudi ozbiljno pobolijevaju od silne slobode. Poubijat ćemo se zbog parkirnog mjesta ili bona u Konzumu. Sad je vrijeme da rock’n’roll opet popravi stvar, pokaže da nije samo isprazna zabava.
Što se tiče same udruge, to je bio pun pogodak i volio bih da i drugi bendovi učine nešto slično. Ne mora biti za ovu udrugu, može za bilo koju, samo da se pokrene svijest kod ljudi da treba biti dobar prema svijetu oko sebe, najprije čovjek prema čovjeku. Nekada su ljude odgajali obitelj, škola i Crkva, danas su to mediji. Danas kada su obitelji jednako ugrožene zaposlenošću i nezaposlenošću zbog bolesnog robovanja novcu i niskim strastima, kada su prosvjetni radnici ismijavani od same djece kao sinonim neuspjeha, a Crkva proskribirana kao mafijaška i perverzna organizacija, ostale su samo medijske naslovnice koje poručuju dvije stvari: “Čini što hoćeš i Kupi naš proizvod“. Kakav rock’n’roll, treba nam Batman.
Vratimo se na sam album. Napokon je izašao i prvi spot, prošlo je poprilično vremena od izlaska albuma… Zašto tako kasno krećete sa spotovima?
Jednostavno nismo imali vremena niti love. Radilo se na finalizaciji albuma, radili smo na komunikaciji s diskografom, na komunikaciji s dizajnerima, na komunikaciji s promotorima da održimo nekoliko promotivnih koncerata. Nažalost, nemamo krug ljudi koji bi nam došli i rekli ”Imam ideju i ajmo snimiti nešto bizarno u jedno popodne”.
Ima li uopće smisla snimati spotove s obzirom da ima malo medija gdje se mogu puštati?
Mislim da ima. Živimo u vremenu gdje je video komunikacija na primarni kanal, pa je format videospota jako važan. mp3 će slušati tvoj fan, ali ako želiš proširiti krug slušatelja moraš imati neku sliku uz to, moraš imati neku priču i poruku. Ako i 500 ljudi pogleda spot i skuži da im je fora, to je već ogroman plus za nas. Naši frendovi She Loves Pablo imaju spot koji je već pregledalo skoro 20 tisuća ljudi. Za naše pojmove, za jedan underground bend to je ogromna brojka. Spot je jednostavno osobna legitimacija benda i, na kraju, zabavno ih je snimati.
Znači, uskoro možemo očekivati i novi spot?
Upravo smo ga snimili s jednom sjajnom mladom ekipom entuzijasta. Bilo nam je jako zabavno i nestrpljivo očekujemo rezultat. Riječ je o pjesmi “Radiostar” koju smo snimili u malo drugačijoj verziji nego na albumu i u kojoj dosta važnu ulogu igra Jura iz Svadbasa.
Kako će dalje teći promocija albuma?
Sad sve kreće puno parom. Svirali smo Jabuku, Koprivnicu, Zabok i jedan kratki zagrebački nastup, pa ljetni festivali. O nastupima i drugim stvarima bit će uskoro kad zaključimo sve dogovore.
Kakav je bio osjećaj otvoriti festival kao što je Terraneo?
Prvi Terraneo i prvi smo nastupali. Bilo smo i u Dnevniku. Bilo je super! Problem je bio što nisu još puštali ljude. Mi smo počeli u 17 sati, a oni su u 17:15 počeli puštati ljude. Svi koji su uspjeli doći odmah su lovili hlad jer je stvarno bio zvizdan. Ali bilo je fora grunuti prvi riff prvog Terranea za koji sam uvjeren da će izrasti u senzaciju svjetskih razmjera.
Što misliš općenito o našoj nekulturi dolaženja na nastupe ranih bendova? Mladim bendovima tako se pruža šansa, ali nema nikoga da ih eventualno i zapazi.
Nije to nikakva šansa mladim bendovima nego obično popunjavanje rupa, topovsko meso za isprobavanje razglasa, rasvjete, itd. A što se ljudi tiče, s pravom su razmaženi. Kupili su ulaznicu za headlinere i za bendove koji su njima dragi. Na festivalu imaš dvadesetak bendova dnevno i nije poanta da ideš slušati sve. To je više ‘pijem pivo, fućka mi se živo’. To ja tako. More, zajebancija, a neki Ruiz svira, ok, dobri su, idemo dalje. Takav sam i ja tako da kužim ljude koji ne žele dolaziti u zvizdan i radije su na plaži. Tko zna, možda jednom dobijemo priliku i zasvirati pred većom publikom u Hrvatskoj. Uspjelo nam je to u Sloveniji i u Poljskoj, ali kod nas nikako. Maćeha.
Što bi se trebalo dogoditi da Ruiz počne dobivati bolje termine?
Nema tu pameti, samo treba prepisivati. Isto što se radi s TBF-om ili Hladnim pivom. Puštati istu pjesmu 30 puta na dan na najslušanijim radio-postajama dva mjeseca. I kad-tad ljudi će popustiti. Prije toga naravno Aleksandar Dragaš mora sustavno govoriti da smo najbolji hrvatski bend zadnjih deset godina. I treba snimati mnogo spotova.
Kako se tebi čini Internet kao mjesto za promociju glazbe?
Meni je to super. Da nema Interneta, nitko ne bi znao za nas niti bismo mi znali za mnoge druge bendove.
Je li za uspjeh albuma više bitan fizički oblik istoga, kvaliteta, razni internetski portali za distribuciju glazbe, mediji, svirka uživo, igra slučaja ili nešto sasvim deseto?
I dalje mislim da ako napraviš dobru pjesmu, nema čovjeka koji će je ignorirati. Cilj mi je doći do te granice kada će biti teško ignorirati našu glazbu. Treba biti dobar i autentičan bend i tada je sve moguće, pa i tip popularnosti na koji bismo mi pristali. Za mene bi bio uspjeh da nekome naša muzika izazove osjećaje i poticaje kakve je nama izazvala muzika nekih drugih ljudi. Da vratimo dug i ostavimo trag, da smo bili živi i nešto stvarali.
Koji ti je najbolji koncert u životu?
MewithoutYou u Močvari. Bilo je tridesetak ljudi, bio je utorak ili srijeda. U međuvremenu su postali velik bend. To je bilo prestrašno, mene nikad nije muzika obuzela na taj način kao tada, to mi je definitivno bio najbolji koncert. Drugi je The Mars Volta, Les Savy Fav i The Apes u KSET-u, tko je bio zna o čemu pričam i, da kažem neki veći koncert, Queens of the Stone Age 2003. u Ljubljani.
A Ruizov?
Mislim da bi to bili koncerti u Spunku i SC-u. Tada je ekipa podivljala što mi nismo mogli vjerovati. Izgledalo je kao da smo Brkovi, ono, bend za narod. Ti neki početni koncerti bili su odlični, ali ipak najbolji nam je bio na SLOTart festivalu u Poljskoj. Sviralo se u derutnom samostanskom kompleksu, mi smo svirali predvečer, kad je lagano padao mrak. Bilo je oko tisuću ljudi koji su napravili takav štimung, za poludjeti. Bilo je odlično, bilo je stage divinga, biseva, rasprodali smo sve CD-e koje smo imali kod sebe za cijelu turneju… To je bio trenutak kad sam rekao to je to, to je razlog zbog čega se ovime bavim. Nikad se nije ponovilo (smijeh).
Što smatraš svojim najvećim osobnim uspjehom u životu?
Brak i dijete. Nisam mislio da ću ikada to biti u stanju napraviti. Bio sam poprilično nesiguran oko tih stvari, ali na svu sreću, shvatio sam da je to samo strah i nepouzdanje koje je prevladano.
Postoji li šansa da Ruiz čujemo na hrvatskom jeziku?
Uvijek postoji šansa, ali progovorio sam na hrvatskom, a propjevao na engleskom. Kad krene muzika krene engleski, obožavam taj jezik i neusporedivo mi bolje zvuči u rock’n’rollu od hrvatskog. Ne mogu protiv te muzikalnosti koju engleski ima.
Koliko ti smeta naša ignorancija prema bendovima koji pjevaju na engleskom jeziku?
Više me ne smeta, jer sam shvatio da to nije moj problem, već problem drugih ljudi, onih ljudi koji su se odlučili za tu barijeru. Doduše, ne mogu shvatiti zašto je to tako, jer ako neki bend ima svoju umjetničku viziju pjevati na engleskom, pa neka pjeva, može i na nekom drugom. To je umjetnost, sloboda… ali mi živimo u vremenu općeg normiranja javnog ukusa i besprizornog pranja mozga s nekoliko pjesama mjesečno koje se vrte. Ne mislim lajati na mjesec.
Imaš li za kraj kakvu poruku fanovima?
Dolazite na koncerte jer ne znate koliko će neki bend trajati. Ako ti se u tom trenutku sluša Ruiz, nemoj biti lijen, dođi na koncert, možda je zadnji put. Život je nepredvidljiv.
