Ray Manzarek (1939. – 2013.): Onaj koji je zapalio vatru

4826

Kad se prije nekoliko godina na radio-prijemnicima počela bjesomučno vrtjeti pjesma “Wild Horses” The Rolling Stonesa, bio je to oproštaj glazbenih urednika s Jimom Dickinsonom, velikim glazbenikom koji je na njoj odsvirao klavijature.

Kad je prošlog ljeta na radiju počela odzvanjati melodija pjesme “Child In Time” Deep Purplea, i to ona prava verzija od desetak minuta, bio je to znak da nas je napustio Jon Lord, njihov klavijaturist. Kad su prije nekoliko dana radio-valovi donijeli melodiju pjesme “Moonlight Drive” grupe The Doors, bio sam pripremljen na najgore, što se, naravno, i bilo dogodilo. Pijanist The Doorsa, Ray Manzarek, javljeno je, otputovao je preko rijeke Stiks.

Te velike pjesme iz bogate kajdanke rock’n’rolla, na nekakav stravičan način, dopru preko radio valova do nas tek kad život napusti njihove tvorce. U međuvremenu one sramežljivo čame u fonotekama radio-stanica, iz kojih ih tada izvlači sama smrt. I tako je prošlog tjedna iz radio-prijemnika počela svirati melodija pjesme “Moonlight Drive”. Bio je to znak da je zauvijek otišao još jedan majstor crno-bijelih tipki.

Manzarekova glazbena priča, barem ona glazbeno najeksponiranija, počinje 1965. na vrelom pijesku kalifornijske plaže Venice, gdje je s Jimom Morrisonom diskutirao o mogućnosti formiranja benda, a završava se nekoliko godina kasnije, Morrisonovom smrću. Između ta dva događaja dogodila se velika rock eksplozija, čiji šrapneli još uvijek stoje zabijeni duboko u bubnjiće svih pravih rockera.

Zaplivajmo do mjeseca…” zapjevao je na toj plaži Morrison Manzareku, dok je jednom rukom cijedio pijesak, istodobno gledajući zalazak sunca tamo negdje na horizontu oceana. Rayu su odmah proradile antene, te je smislio odgovarajuću klavirsku pratnju. Bilo je u tome nečeg čudesnog, neuhvatljivog, i mističnog; nečeg što uvijek struji između dva pisca velikih pjesama. Uskoro su se našli u Manzarekovoj obližnjoj sobi te s Robbyem Kriegerom i Johnom Densmoreom održali prvu svirku pod imenom The Doors. To su činjenice, ostalo je povijest.

Muziku podržava

Manzarekova smrt privukla je osrednju pažnju neglazbenih medija: nekoliko kratkih crtica, pokoja emitirana pjesma, riječi kolega glazbenika… Marilyn Manson odmah je na Facebooku prilijepio zajedničku sliku gdje nastupa s Manzarekom: Manson se izvija preko njegovih klavijatura, iskesivši lice u grimasi, dok ga Manzarek gleda s blagim, gotovo očinskim smiješkom. Fotografija djeluje kao vremeplov. Naime, osim sjedina u kosi i bora na licu, njegov stav, držanje i ozbiljan pristup instrumentu, očigledno, nisu nimalo drukčiji nego prije četrdesetak godina kad su pokraj njega svirali The Doorsi.

Promatrajući te stare, crno bijele fotografije, uočavamo istog mirnog čovjeka sigurno situiranog iza svog instrumenta, koji pogledom hvata Kriegera i Densmorea, dirigirajući tako glazbenu pozadinu za uvijek nepredvidljivog Morrisona. Isti je to pogled koji možemo uočiti i u očima svih ostalih glazbenika koji ispred sebe imaju nepredvidljivu silu za ukrotiti: od Noela Reddinga i Mitcha Mitchella nadalje. Uz očiglednu glazbenu kompetenciju, sposobnost držanja koraka s Morrisonom bio je možda najveći doprinos članova The Doorsa. Na ostale, a posebice na Raya, Morrison se mogao osloniti.

O stečenom povjerenju svjedoči sljedeća epizoda. Naime, kako priča Danny Sugerman, autor knjige “No One Here Gets Out Alive”, prvi su menadžeri benda htjeli odvući Morrisona u solističke vode, obećavajući mu bogatstvo i neovisnost koje može steći samo kao solo izvođač. Prva osoba kojoj se Morrison ispovjedio bio je Manzarek. “Ovi žele uništiti bend – riješimo ih se” predložio mu je Jim. Ray se pobrinuo za izvršenje njegove želje.

Važan je to detalj u rock povijesti, koja je tako zauvijek mogla promijeniti svoju zvučnu sliku. Ona svjedoči i o još nečem: o povjerenju izgrađenom među članovima benda. Stoga, kad se među društvom nakon nekoliko popijenih piva počne razglabati o onom vječno iritantnom pitanju “Je li Morrison bio pokretačka snaga The Doorsa“, treba se džentlmenski odmah ustati i napustiti diskusiju, iz respekta prema trojici glazbenika koji su stvorili glazbenu kulisu koja je naposljetku i oživjela njegove poetske slike.

Naime, tek nakon što je okupio sastav, te ga održao na okupu, Manzarek je mogao mirno sjesti i opaliti, primjerice, onakav fantastičan intro za “When The Music’s Over”. A tome je prethodilo mnogo, i nakon toga se dogodilo još više. Prethodilo je klasično klavirsko obrazovanje i studij na UCLA, a slijedilo je nekoliko legendarnih albuma, smrt prijatelja i spor s Densmoreom oko prava korištenja imena The Doorsa, solistički albumi… dok se sve nije završilo u samrtnoj postelji 20. svibnja 2013. u gradu Rosenheim u Njemačkoj.

Ostala je crno-bijela fotografija na službenoj web stranici s godinom rođenja i smrti, te legendarni albumi na kojima se njegove klavijature nježno rastežu, skupljajući čitavo anarhično zvukovlje The Doorsa, te istodobno udarajući još i bas liniju.

Jednom davno je izjavio: “Svi mi imamo slobodu istraživanja i improviziranja unutar okvira. Jim je improvizator s riječima… Sami sebe smo odavno razbili. O tome se radilo kod ranog rocka: o pokušaju razbijanja kulture duge dvije tisuće godina. Sada radimo na onom što se događa nakon što je kultura razbijena”. Umro je Ray Manzarek. Tužno, ali nije čudno, jer svi ćemo poći na taj put. Nitko se odavde neće izvući živ, jel’ da?

Muziku podržava