Dvije godine nakon gostovanja u Zagrebu i nakon našeg zadnjeg razgovora, negdje iz bespuća Europe javila nam se Apocalyptica. Dok je još svjež i jako uspješan izlazak albuma “Worlds Collide” imali smo priliku iz prve ruke čuti kako bend živi i kako im teče karijera – najglasniji dio benda – bubnjar Mikka.
Bok, Mikko! Gdje si točno? Zvučiš mi kao da si na WC-u ili tako nešto.
Ha, ha. Da, vjerujem da se čudno čuje, ali garantiram ti da nikada ne bih mogao pišati ovdje. Kao što sam rekao, svaki dan smo negdje drugdje, skačemo s mjesta na mjesto. Sinoć smo bili u Budimpešti, a dan prije toga u… Negdje! Više se ni ne sjećam, ha ha. Mislim da smo negdje u Češkoj bili. Zbilja, cijelo vrijeme smo na cesti i polako se čovjek izgubi.
Mi smo ovdje u Zagrebu. Ima li šanse da se sjetiš koncerta u Dvorani Lisinski prije dvije godine?
Naravno! Sjećam se cijele te turneje, kada smo posjetili Hrvatsku, Srbiju, Makedoniju i cijelu regiju. To je zbilja bilo fantastično, jer je to svima nama bila prva prilika da posjetimo te krajeve. Super nam je bilo!
Prije vas svirala je jedna djevojka – Ana Rucner. Sjećaš li se njenog nastupa?
Da, svirala je također čelo, zar ne? Sjećam se dobro, čak je bila i trudna u to vrijeme. Vidio sam dio njenog nastupa i sjećam se da je bila zbilja dobra.
Jedno osobno pitanje – koliko novaca trošite na žice?
Sada imamo tu sreću da imamo ugovor s proizvođačem žica, jer inače su zbilja jako skupe. Ali recimo da najniža žica košta između 80 i 90 eura. Jako je važno naučiti svirati na način da žice ne pucaju jako puno, tako da nam je sada nekakav prosjek da nabavljamo po jednu novu žicu za svaki koncert.
Koliko danas svirate u slobodno vrijeme? Koliko sati dnevno?
Da budem iskren, mislim da u cijelom bendu jedino ja još uvijek vježbam. Tako da, što se mene tiče, ja na ovoj turneji vježbam između pola sata i 45 minuta dnevno. Ako imam sreće, onda se to može produžiti na sat vremena, ali to je jako, jako rijetko.
A reci mi, kada i kako si počeo svirati? Je li to odluka tvojih roditelja ili tvoja? I kada si zavolio bubenjeve i sviranje?
Pa, počeo sam svirati kada sam imao 11 godina. Prije toga svirao sam violinu pet godina, a to je djelomično jer je i moja starija sestra svirala violinu. Moji roditelji su nekako utjecali da nastavim svirati tako dugo, jer nisam baš uživao. Ali zato bubnjeve zbilja volim i odmah sam se prijavio u glazbenu školu.
A reci mi nešto o vašem novom albumu. Što se promijenilo snimajući “Worlds Collide” u odnosu na snimanje ranijih albuma?
Na ovom albumu definitivno smo potrošili najviše vremena. Svaku fazu nastanka albuma, skroz od pisanja i smišljanja pjesama, radili smo uvjerljivo najduže do sada. A najviše se ipak primjećuje da smo ovoga puta zbilja svi pisali pjesme, pa se u počecima dogodilo da smo imali skoro 40 pjesama, koje smo onda počeli rezati u smjeru na koji smo pucali. Na kraju smo dobili oko 25 konkretnih pjesama.
Producent je isto bila dosta drugačija priča, jer na zadnja dva albuma nismo ni imali producenta, pa je jasno da je i on imao svoj utjecaj na zvuk ovog albuma. Malo je stariji od nas i jako studiozno shvaća glazbu, pa je i na nas ostavio utjecaja i natjerao nas da drugačije i zrelije gledamo na naše pjesme.
Jako smo oprezno odlučivali kada je neki dio zbilja dovoljno dobar da ga počnemo snimati. Njegov cilj bio je da izoštri atmosferu i sve emocije koje smo pokušali iskazati pojedinom pjesmom. Tako smo i mi shvatili koliko je važan taj dio, kako bi slušatelj lakše uspio pratiti cijelu priču pjesme ili albuma. A svi smo svjedoci da se glazbenici često izgube u tom poslu pa često ne uspiju na jednostavan način doprijeti do svojih slušatelja.
Prvi singl je “I’m Not Jesus”. Jeste li odmah znali da će on predstavljati album?
Pa mislim da je već od početaka bilo jasno da će “I’m Not Jesus” biti prvi singl, jer se vidi da je to jaka radio-pjesma, ali u isto vrijeme i dosta teška i žestoka. Ima dosta komercijalnih elemenata, ali jako puno je posla bilo oko nje.
Tako je to uvijek kada surađujete s nekim glazbenikom izvana, jer nije lako uskladiti rasporede – pogotovo s Coreyem koji ima dva benda. A još jedna otegotna okolnost je da zbog toga ne smijemo izdati singl u isto vrijeme kada i Slipknot ili Stone Sour. To je ta glupa i komplicirana struktura ovog posla, o kojoj uvijek treba voditi računa.
Kako ste se odlučili da ovog puta ne snimite niti jednu obradu poznate metal pjesme, osim naravno “Heroes” od David Bowiea?
Pa već ima naših albuma koji nemaju uopće obrada, ili imaju možda samo jednu. Ali, što se tiče metal obrada, nekako svi osjećamo da pokraj naših autorskih pjesama, više nije zanimljivo forsirati i ubacivati neke poznate metal pjesme. Naravno, na svim koncertima uvijek sviramo i Metallicu i Sepulturu.
Ali ako snimamo neku obradu, sada već u njoj tražimo nešto novo i neki drugačiji stil koji možemo uklopiti u naš zvuk. Tako nešto je bilo s “Heroes” jer je zanimljivo čuti Tillov glas s našim čelima. Ta pjesma je pop pjesma koja inače ima i malo veseliji prizvuk pa je bilo zanimljivo takvu pjesmu bilo upakirati u naš stil. Jezgra pjesme je još tu, ali mislim da smo je mi uspjeli malo okrenuti naglavačke. Pjesma je malo tragična, ali mislim da se i u našoj verziji ipak čuje malo nade, i to je ono što nas je privuklo na tu pjesmu.
Nekako se na ovom albumu čini kao da je čelo pogurnuto malo u pozadinu, za razliku od prije kada je čelo bilo jedino što se može čuti.
Pa, na ovim pjesmama zbilja je samo čelo, ha ha, koliko god drugačije zvučalo. Na ovom albumu više nismo toliko bili zabrinuti oko cijelog čelo aspekta, i bilo je jako osobađajuće, što nismo imali taj pritisak da se sve mora orijentirati na čelo.
Jer postalo je malo frustrirajuće kada smo morali dokazivati ‘slušajte čelo ovdje’ ili ‘gledajte kakav ovdje zvuk ima čelo’, tako da smo na ovom albumu napokon ciljali na dobre pjesme i način na koji naći najbolji zvuk za neku pjesmu. Ako netko ne čuje čelo u tome, boli nas kurac! Ako zvuči dobro – zvuči dobro, a ako zvuči loše – zvuči loše.
Mi mislimo da je album dobar i da super zvuči. Ali, opet naglašavam, svi zvukovi zbilja jesu odsvirani na čelu. Isto tako, kada slušate pjesme Nine Inch Nailsa, nekad je jako teško odrediti koji zvuk je odsviran na gitari, a koji na klavijaturama. Mene boli briga, ako zvuči zanimljivo i služi pjesmi, mislim da je dobro.
Na našem albumu ima trenutaka kada je sve jako distorzirano, ali ima i dijelova koji su jako klasični. Mislim da smo jednostavno bili puno hrabriji na ovom albumu.
Kako ste se odlučili na suradnje s drugim glazbenicima. Jeste li napisali pjesme pa onda razmišljali tko bi odgovarao za njih, ili ste unaprijed znali?
Ovisi. Nema formule ili pravila. Recimo, za “I’m Not Jesus”, odmah smo se sjetili Coreya, jer je zvuk moćan i tražili smo nekoga tko bi mogao iznijeti zvuk i priču pjesme. A s njime smo razgovarali još prije nekoliko godina i zaključili da bismo trebali napraviti nešto zajedno, jer jako cijenimo međusobne radove i karijere.
Što se tiče pjesme “Helden”, to je u biti bila ideja našeg producenta, da je snimimo s Tillom. Mi smo bili dosta sumnjičavi jer nismo imali ideju kako bi takvu pop pjesmu mogli pretvoriti u nešto mračnije. Ipak, većina pjesama napisana je s namjerom da bude instrumental pa se onda rodi ideja ili pitanje kako bi zvučala s vokalom i tko bi to mogao odraditi. To se jednostavno dogodi.
Imaš li ti neku svoju specijalnu želju s kim bi htio napraviti suradnju? Pjevač ili nešto drugo.
Uf, lista je beskonačna. Svaki puta dugo razmišljamo koga bi bilo dobro imati, a za mene trenutno je ipak veliki cilj da i dalje radimo neočekivane stvari i da surađujemo s nekim tko je stilski miljama daleko od nas.
Trenutno mislim da bi bilo jako zanimljivo raditi nešto s Amy Lou Harris ili Willie Nelson ili Bob Dylan ili Neil Young. Uglavnom, ljudi s puno osobnosti i različitih glasova, i vidite da uopće ne moraju potjecati iz metal svijeta, već je važno da imaju puno energije i intenziteta u svojoj glazbi.
Hvala, Mikko na ovo razgovoru i puno sreće!
Hvala i tebi i pozdrav svima u Hrvatskoj. Keep on rockin’!
(Muzika.hr/Obiteljski radio, Media servis/Menart)
