Prvom koncertu benda svjedočila sam kada sam imala šesnaest godina i kad sam na jedvite jade svoje starce užicala da me puste u Zagreb (iz njihove perspektive sam ih vjerojatno dovela pred gotov čin; nijanse). Otad sam ih još nekoliko puta imala prilike slušati uživo i uvijek im se, u maniri gorljivog nostalgičara za jednostavnijim teen godinama gdje je glavni problem bio skucat neku lovu za svirku – vraćam. Kao taj gorljivi nostalgičar, nisam sigurna romantiziram li si da postoji ta neka posebna spona između finskog sastava i Zagrepčana, ili to svaki put nanovo gledam svojim šesnaestogodišnjim očima prekrivenima ružičastim naočalama, ali svaku priliku iskoristit ću da provjerim isto. Najavom novog koncerta benda u Tvornici kulture bilo je jasno gdje ću biti 20. siječnja, tim više što su (konačno) izbacili novi album – Cell-0.
Od posljednjeg albuma od prije četiri godine, bend je gotovo bez prestanka na turneji: tako su na početku koncerta rekli kako su trenutno na europskoj turneji kao podrška Sabatonu, a upravo zagrebački nastup im je prvi samostalan nastup od objave najnovijeg albuma. Osim što su se vratili Zagrebu koji ih uvijek dočekaju raširenih ruku, vratili su se i svojima korijenima: novi album se 17 godina nakon albuma „Reflections“ vraća čistom instrumentalu. Intrigantno putovanje novim, a istovremeno neodoljivo poznatim zvukovima počelo je već u samom startu, uvodnom pjesmom „Ashes Of The Modern World“ kojom su nam odmah dali do znanja da su se vratili i da će nastaviti vješto nizati svoje novitete pred zagrebačkom publikom koja će sve to spremno gutati. Ta vještina ispostavljanja instrumentalnog remek djela ipak je bila vidno (ili možda bolje rečeno – čujno) narušena upravo u trenutku kad je vokal trebao nastupiti i razoružati najstarije fanove najvećim hitovima.
Naime, kad se kao gostujući vokal Tipe Johnson (nekima poznatiji iz Leningrad Cowboysa) pojavio na pozornici da da ruke svojim kolegama, dojam od čitave večeri ostao je nepovratno pokvaren. „Not Strong Enough“, „I Don’t Care“ i „I’m Not Jesus“ pjesme su koje inače koncert Apocalyptice dovedu do vrhunca, do one žestoke srži zbog koje smo došli, što je ovdje izostalo: ne znam jesu li problemi bili tehničke naravi, na trenutke prevelike udaljenosti između Johnsona i mikrofona ili njegove pretjerane nonšalantnosti i igranja s mobitelom, ali rezultat je taj da se vokal jedva čuo, što je izazvalo razočarane izraze lica kod onih koji su očekivali da emocijom ponesen vokal zaori i obori svih s nogu, kao što to znaju napraviti Corey Taylor ili Brent Smith.
Ipak, kako su se Eicca Toppinen, Paavo Lötjönen, Peertu Kivilaakso i Mikko Sirén razbacali na pozornici, s čelima u zraku i kosom u vječnom headbangu, tako je publika brzo zaboravila na lapsus i nanovo se predala metalcima koji sviraju jednako predano kao i pred deset godina, s nešto starijim kostima ali još uvijek istim, divljim duhom. Ono čime su se definitivno iskupili za taj dio koncerta kojeg želim zaboraviti su ispostavom stvari „Grace“ koju je publika jedva dočekala i upratila entuzijastičnim pljeskanjem te klasičnima ”Seek and Destroy“, „Thunderstruck“ i eurovizijskom „Te Deum“ upakiranima u jedan ubojiti blok, provjereni recept koji nikako nije mogao poći po zlu.
Unatoč problemu s vokalom, finski čelisti još jednom su se pokazali kao uzbudljivi akteri metal scene koje vrijeme još nije sustiglo a predviđam da ni neće tako brzo, sudeći po obećavajućem, friškom materijalu. Koncertom u Tvornici, Apocalyptica je stvorila još jednu uspomenu na klasično apokaliptično slavlje koje se dogodi – kad se Finci i Hrvati sastanu.
