3Cellos iz sjene?

I tako dođe 2011. godina i siroti Hrvati, željni pažnje, oduševe se što
se njihove grude sinovi druže s Elton Johnovima i što cijeli svijet
navodno svršava i satire se od sreće kad vidi naš simpatični dvojac
čelista.

Hype dovoljan da budu čak i RHCP na Hipodromu, ali hype definitivno nedovoljan da meni objasni kako smo uspjeli od nečega napraviti toliku pompu pored jedne Apocalyptice.No ajde, pogledajmo to s pozitivne strane – očito i kod nas postoji ekipa i mašinerija koja će nešto marketinški plasirati toliko dobro da se za Hrvatsku, barem na kratko, čulo i van konteksta Davora Šukera i Luke Modrića. Ono što smo nekako uspjeli izignorirati u našem zadovoljstvu originalnosti je ekipa koja klasičnije obrade poznatih stvari radi još od davnih početaka ’90. Počeli su kao nevino obrađivanje Metallice, da bi ideju proširili i do Sepulture i Pantere, a onda i konkretnije uključili čela u distorziju i složili svoju verziju autorskog metala. Malo po malo, stigli su do osmoga albuma kojeg su, nakon lutanja s gostujućim vokalima na svakoj pjesmi odlučili počastiti jednim glasom, kvazi-specifičnim za njih. No, čini se da će Franky Perez ipak ostati samo jednokratan izlet, jer iako je posao odradio solidno (vjerojatno će ga solidno odraditi i na koncertima ) otpjevao je sve klasično, nimalo specifično i reda-radi. A k tome, nije im ni neki prijatelj iz djetinjstva da će ih za njega držati emocije.

Čovjek je tu dovoljno da uz stalnog bubnjara, ovim pjesmama povremeno da onu slušljivost i nekakav oslonac na koji bi se komercijalnija publika mogla pridržati. “Cold Blood” je amerikanizirana i ritmom, i grooveom i riječima “Loneliness is a curse of broken hearted“, a “Come Back Down” i “Slow Burn” su filleri.

Eventualno je singl “Shadowmaker” pjesma gdje je dobro došao, iako su upravo instrumentalni dijelovi tog epskog putovanja od skoro 8 minuta (trebalo je hrabrosti to staviti kao singl) ono što pjesmu izdiže iz prosjeka! Pjesma ima i svoje rock melodije, i brze ritmove, i metal galop, i riffove i solaže. Dugi bridge i istrzavanje su razlozi što mi je žao da im tu s gitarama ne gostuju Hetfield i Hammet.

No, slično se dogodilo i na vjerojatno najboljoj pjesmi njihove karijere – “Reign of Fear” je iz nekog razloga samo na limited izdanju, a ovakav instrumental i njegovi dijelovi bacili su me negdje u vrhunce albuma “…And Justice For All”.

Mikko Siren, sada već dugovječni službeni bubnjar posao je odradio bombastično i ne bi ga se posramio nikakav metal bend, a suradnja koju je odradio s elektronikom na “Riot Lights” još je jedan pokazatelj raznolikosti.

No, niti vokal niti bubnjevi nisu glavni razlog što je Apocalyptica bend čiji zvuk mi nije jasan i teško reproduciran uživo. Sve se više odmiču od onoga što su u počecima predstavljali – četiri čelista (tada ih je bilo četvorica) koji su obradili “Nothing Else Matters”, a sve se više pretvaraju u konkretni metal bend s nekakvim specifičnim zvukom i distorzijom gitare(?) Tu revoluciju napravili su davno i treba im priznati da su izdržali puno duže no što se itko usudio predvidjeti klasičnim muzičarima u metal svijetu.

Samo se nadam da ih producenti kao Nick Raskulinecz i Howard Benson neće još dodatno ‘propederiti’. Isto kao što se nadam i da će naš dvojac uspjeti održati svoju razinu originalnosti i fascinacije šire svjetske populacije ‘gudačkim metalom’.