Marko Brecelj: “Umišljam si, da se još uvijek razvijam…”

Slovenski meki terorist, kantautor i društveni aktivist, Marko Brecelj nastupit će u zagrebačkoj Močvari u četvrtak 9. travnja.

Široj javnosti poznat kao bivši frontmen grupe Buldožder, u Močvari će nastupiti uz pratnju gitare i predstaviti presjek dosadašnje glazbene karijere i izvesti cijeli performans u svom stilu.

Nimalo lak sugovornik, makar i preko emaila, odgovorio nam je na pitanja
za koja kaže da je izgubio pet sati i uložio mnogo truda. I u ovom intervjuu pokušao je
provesti svoj mekoteroristički čin i djelomično je uspio.

Što nam možete reći o svojoj glazbenoj karijeri? Vjerujem da ovdje ima još jako puno ljudi koji nisu upoznati s opusom.
Moja glazbena karijera traje četrdeset i jednu godinu, ali ne vidim svrhe u nabrajanju nekoliko ploča i kaseta koje sam uradio sam ili u bendovima. Onaj ko ne zna, a zanima ga, nek traži po internetu, većinu ne zanima i zbog njih se ne želim truditi i trošiti svoje vrijeme uz skupi prostor vašeg medija. Opus nije velik, ali u njemu zato barem još nema većih promašaja. Ljudi si presnimavaju, a inače najznačajni subkulturni izdavač na ex Yu prostorima – Zdenko Franjić bezobrazno je izdao bez moje suglasnosti “Desant na Rt dobre nade” i molim ga, da mi se javno ispriča i dogovori sa mnom o naknadi meni kao autoru i kao vlasniku snimaka. Možda je svrsishodno samo to, da napomenem: CD “Cocktail obilni vunbacilni” je nedavno doživio reizdanje, a uz njega je izašao i minimalističko teroristički video vizualiziran DVD “Samospevi”. Roba je na tržištu isto tako kao i njen autor. Na koji način stvarate pjesme? Imate li problema s inspiracijom?
Pjevam si svaki dan uz pranje suđa i uz pješačenje od Fiče do Omladinskog, kulturnog, socijalnog, multimedijskog, međugeneracijskog i muzejskog centra (MKSMC) Botegin u prknu donjem, u Kopru Capodistria (Istra pod Slovencima). Tako se rađaju melodijske i ritmičke osnove. Tekstove pjesama pišem jako rijetko, a kad me izazovu kreteni, odnosno kretenizmi onda pokušavam osjećaj sabiti u kitice. Problema imam s prostatom i s pronalaženjem izgubljenih stvari. Prije svega me jebu preživljavanje i tehnička administracija. Ovih mjeseci tražim inspiraciju u redovnom čitanju o događajima u Petoj neprijateljskoj ofanzivi. U tom trenutku pišem prozu, odgovore na vaša pitanja, a inspirira me želja po zezanju na takav način, da se nećete uvrijediti ni vi ni vaš urednik.

Uloga u Buldožderu vas je obilježila. Koji je vaš pogled danas na to vrijeme?
Bome je, pa prema tome sam uvjeren da je sredina sedamdesetih na našim prostorima bila vrhunac jedne epohe u kojoj nismo bili robovi vlasnika nekretnina i kapitala, u kojem je još izgledalo, da iza sutra nailazi i prekosutra. Ali vi sigurno pitate nešto drugo. Bilo je lijepo biti mlad, glup i slavan, a uz to upražnjavati svakojaku neumjerenost. Iz Buldožera sam izašao jer ih više nisam htio sputavati u prodoru na tržištu. Oni su se zatim (bez mene) proslavili sa “Žene i muškarci”, a cure su im prvi put provalile u garderobu (Varaždin). Nastupali ste i samostalno i s nekim grupama (Marjanov Čudni Zajec, Javna Dvaja, Strelnikoff…)…
Prije mnogo godina nastupao sam samostalno i s grupama, ali već desetljeće i pol nastupam samo sam. Jedino povremeno koju pjesmicu otpjevam s triom Tretji tir. Moja pokojna mama Branka Brecelj zezala bi se: “Razlika je u diferenciji”. Uživam u samoći dok (rijetko) stvaram i dok češče sviram, pjevam. Priviđa mi se, da sam nerazumljeni i nedostižni genije. To (skoro) sigurno nije istina. Umišljam si, da se još uvijek razvijam, a drugi bi me u tome samo ometali. Možda će se moj stav i promjeniti ako se nešto desi. Primjerice da postanem bogat, odnosno slavan, pa da mogu potražiti i platiti one koji surađuju sa mnom u ostvarivanju mojih pobuda. Ali to se (skoro) sigurno neće desiti. Maštam doduše o multimedijskom projektu “Peta neprijateljska” u kojem bi muzika i ritam bili jako značajni, a za obistinjenje takvog projekta potrebni su mi duboki muzičari koji imaju electro, techno noise temelje. Živi bili pa crkli! Kako je došlo do suradnji s ovim grupama i generalno kako birate s kime ćete surađivati?
Marjanov Čudni Zajec nastao je kao projekt za ostvarivanje promjene u glavi jedne sudbonosne ljepotice. Kad se ona predomislila i započeo je naš petogodišnji pokušaj suživljenja, projekt se raspao. Javna dvaja nastala je iz Javne vaje koja je nastala iz usamljenosti nakon što me je sudbonosnica napustila. Javna dvaja raspala se poslije moje zamisli, da ubacim u kombi srnu koju smo pregazili na autoputu. Basista Aleš Jošt je bio vegetarijanac i smučilo mu se, da još svira s takvim ogavnim mesožderom. Na studijsku saradnju sa Strelnikoffom rado sam pristao zbog toga jer su oni (s Vasjom Ocvirkom na čelu) razumjeli i znali iskoristiti potencijal moje zadnje pjesme “Higijena” koju sam napravio s Buldožerima i za njih. Surađujem s onima koji poštuju moje zamisli, a ja cijenim njih. U zadnjim godinama surađujem prije svega u predstavama i u performansima. Vodili ste dugo godina klub MKC…
24 godine plus dva tjedna sa suprugom Arijanom i sa suradnikom i prijateljem Iztokom. Nosili smo glavno breme djelovanja subkulturnog javnog mjesta u sve nesnosnijem Zombi svjetskom poretku. Pišanje protiv vjetra bilo je veselo, vrlo radno, ali sve zamarajuće. Uz nas su radili i mladi ljudi koji su odlazili, prilazili i prolazili. Kad nas je u siječnju 2015. Neboderski um demokratičnog despota Kopra Borisa Popoviča izbacio iz prostora koji su vlasništvo općine, izvršili smo performans “Spašavanje spasitelja” i vratili brutalnome primitivcu ključeve zidova, a arhive smo preselili u mali prostorčić, 500 metara zračne linije od kluba u kojem smo bili šest olimpijada dobrovoljno zatvoreni. Car (župan Kopra) je toliko ograničen, da to prelazi u mudrost! Osudio nas je na zasluženo oslobođenje! Hvala mu!

Bavite se i “Mekim terorizmom”…?
Nakon devet godina bjesomučnog zalaganja u MKSMC počelo nas je smetati jer svi naši napori nisu imala odjeka u našem djeliću globalne provincije. Zato smo svoje nezadovoljstvo zbog stanja stvari počeli pokazivati kroz performanse. Samo jedan takav performans (primjerice “Tapisonirana Velika gospa”) u kojem smo sa socialističkim tepihom omotali klatna zvona 15. kolovoza imala je više odijeka u javnosti nego sav naš desetogodišnji rad. “Meki terorizam” razdvaja javno mišljenje, pokušava uspostavljati pitanja, nasmijava i prelazno razvedrava jedne, a ljuti i zamračuje već ionako tmurne i zatučene. Meki terorizam je lijek, on je Nada bez razloga i oružje Umjerenog napretka.

Odakle ideja za “Meki terorizam”? 10-ak godina projekt postoji – ima li kakvog uspjeha, rezultata i postignutih ciljeva?
Ideja imena potiče iz mekog ulaženja terorističkih aviona u dva nebodera trgovačkih centra na usporenim video snimcima u New Yorku. “Meki terorizam” petnaest godina je održivi izraz neslaganja sa stanjem. Njegova suština je suprostavljenje erupciji Boljeg sutra koji se dešava samo nekima. Uspjeh mu je i to što znaš za njega i pitaš me o njemu. Prilično je neunosan, ali država Slovenija mi zbog njega plaća već tri godine doprinose za zdravstveno i penzionersko osiguranje.

Na kombiju imate natpise EU shit i SLO shit… Imate li problema s tim?
Moj kombi, odnosno moralno i tehnički besprijekorni krš nije više tehnički besprijekoran jer su mu na tehničkom pregledu napisali takvu dijagnozu, da mi se više isplati kupiti veliku mramornu ploču, a na nju sa zlatnim slovima ugravirati tu prozu dijagnozu nego plaćati popravke. Ali sadržaj napisan na vozilu ostaje točan. Europska unija je ogromno sasvim kancerogeno govno, a slovenska državica je njegova i američka pudlica (citiram jedinu emisiju koju slušam, “Siora Spia” radija Pule subotom u podne). Mala ukrasno – žalosna paščad zapravo su na političkoj razini sagledavanja sve državne tvorevine na tlu bivše Jugoslavije.

Kako vi gledate na to da neki koji ne razumiju vašu umjetnost (možda ipak široka masa) vas smatraju suludim, ekscentričnim i slično? Znam da više volite naziv ‘parazit u godinama’ – što vam točno znači?
Na to gledam za sada bez naočala, ali za najsitnija slova na artiklima imam u poslovnoj vrećici jednu staru, ali efikasnu lupu moje stare tetke Lenčice u kožnom etuiju. Biti sulud znači mi kompliment kad je to mišljenje takozvanog normalnog svijeta. S režiserkom Minom Đukić u jednom avionu bez prozora beogradskog Doma sindikata nedavno smo počeli javno sastavljati Manifest transgeneracijskog saveza gluperdi. Parazit u godinama nazvao me je anonimni neprijatelj prije petnestak godina preko interneta. Parazit zato jer je naša udruga potrošila (spičkala) u vremenu svog dosadašnjeg postojanja oko milijon eura javnih para, a u godinama jer sam već tada bio proćelav, neobrijan, prosjed i mamuran u izjavi za televiziju. Još uvijek nastojim saznati tko mi je dao to ime, da mu se zahvalim.

Koje nastupe pamtite po nečemu i po čemu?
Pamtim nastup u Vršcu na kojeg sam početkom osamdesetih došao mjesec dana prerano. Žalim zbog nastupa pretprošle godine u Osijeku kojeg sam želio posvetiti svirepo ubijenom branitelju mira, Reihl Kiru, a baš zbog te moje želje nije se desio. Vesela je uspomena nastupanja s više nego ‘ekscentričnim’ performerom i umetnikom Zoranom Carom (sinom Cara Franje) u dvorani Lisinski. Izvodili smo i njegov muzički performans “Za litricu i za citricu”. Bio sam mu konobar i donosio mu čaše vina dok nije ispio litru, a njegovo sviranje citrice postalo je bitno drugačije. Novinarima je kasnije izjavijo: “Ne znam da li ću se uz Brecelja prije probiti ili ću se prije propiti!“

Što dalje spremate?
Želim razvijati i usavršavati multimedijske agitke. Prva se zove “Dakle u Vršac”, a ova novija “Cocktail i samospjevi”. Planiram napravit novu, sasvim radikalno inovativnu, najvjerovatnije minimalističku kazališnu predstavu “Peta neprijateljska ofanziva”, izvodim monumentalni performans “Koračnica Zlatnog doba”, počeo sam prvi put kao filmski redatelj režirati film “Brojanje u jesen”, aktivnosti MKSMC odlučni smo izvoditi u Kopru i svuda gdjegod nas budu tražili, gradimo već spomenuti Transgeneracijski Savez gluperdi, želimo izdavati tonske i video nosače, moram se spremiti s nadnatpisima za samostalne nastupe za englesko, francusko, njemačko, nizozemsko, taljansko, hrvatsko, bosanskohercegovačko, srpsko, crnogorsko, rusko, poljsko, mađarsko, japansko, indijsko, brazilsko, sjevernoameričko, makedonsko, grčko, zapadnoafričko i indonezijsko tržište. To za početak. Iran, Tursku, Mongoliju, Braziliju, Nepal, Meksiko, Australiju, Filipine i Novi Zeland napast ćemo tek u sljedećoj najezdi.

Što možemo očekivati u Močvari?
U Močvari možete očekivati naravomučenje u tri etape. Prva počinje u 20 sati i 30 minuta. Predstaviti želim organizaciju povezanih samoniklih prizorišta “Pohorski bataljon” i “Meki terorizam” kao oružje civilnog društva. Druga (s početkom u 21 sat) je projekcija mekoterorističkih akcija s mojim uvodima i komentarima. U trećem činu torture za koju treba platiti upad, otpjevat i odsvirat ću nepodnošljive i nerazumljive belačke duhovne pjesme “Samospevi”, a zatim preživjelima zapjevati i odsvirati “Krave muzare” među kojima će biti neke pjesme s “Cocktaila” za kojeg mi je Arsen Dedić izručio prije tri puta trinest godina nagradu Sedam sekratara SKOJ-a. Ostatak sasvim deprimiranih želim na kraju privući u radionu napuhivanja zlatnih balona i stvaranje aplauza kakvog u Močvari još nije bilo. Jedina svjetla točka takozvane multimedijske, performirane koncertne agitke bit će čašćenje s istarskim refoškom i Malvazijom te međusobno darivanje publike i izvođača; oni nama dobrovoljne priloge u kunama ili u kilama fažola, mi njima DVD “Parazit u godinama”, DVD “Samospevi” i CD “Cocktail, obilni vunbacilni”. Dok će trajati završno druženje “Najjači ostaju” projicirat ćemo likovne radove mladih iz Istre pod Slovencima (sabrao ih je mladi slikar, omladinski radnik i pedagog Vasko Vidmar).