40 godina od najoriginalnijeg jugoslavenskog benda s velikim B

Svirali su na tragu progresivnog rocka, imali su duhovite tekstove, bili su poznati po tulumarenju, 1975. su izdali prvu ploču, bili su ‘politički opasni za tadašnji režim’, zadirali su im u tekstove, na neki način ih je blagoslovio Dražen Vrdoljak, jedna od najpoznatijih pjesama im je na tragu pjesme Chucka Berrya… neko vrijeme su u postavi imali i doktora… Tko je taj bend?

Teško pitanje? Evo, mala pomoć, prezime gitarista i bendove sive eminencije počinje slovom B, prezime njihovog prvog pjevača također počinje slovom B, a i ime benda također počinje slovom B. Svojim su stilom utjecali na svu silu izvođača koji su došli iza njih te pokrenuli naredni val velikih rock autora. I pjevač je dobio nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a” za svoj nastupni album, a dobili su Zlatnu arenu u Puli za najbolju muziku. Pitanje: tko je taj bend, tko je taj pjevač, tko je taj gitarist? I tko je doktor?Bijelo dugme? Bregović? Bebek? Samozvani doktor je Milić Vukašinović? Ili pak Buldožer? Bele? Brecelj? A doktor je Andrej Veble, budući specijalist nuklearne medicine? Naravno, ovo drugo! Bijelo dugme je izdalo prvu ploču krajem 1974.! Iste godine slovenski kantautor Marko Brecelj je izdao debi, solo album “Coctail”, na kojem su u pjesmi “Hiškar rogač” gostovali članovi grupe 7 svetlodobnih let. Proradila je kemija i Brecelj se pridružio grupi koja je promijenila ime u Buldožer, a upravo u ovo vrijeme, krajem 1975. su izdali album “Pljuni istini u oči“.

Dugmemanija je u to doba bila na vrhuncu, zbog friško izdanog “Šta bi dao da si na mom mjestu”, u Jugotonu su radnici radili u tri smjene ne bi li zadovoljili glad publike za Dugmetom. Buldožerov debi (koji je prije tri godine proglašen među deset najboljih slovenskih albuma svih vremena u novini Dnevnik) se dobro prodavao (cca 15.000 primjeraka u prva dva tjedna, prema Borutu Činču), također probijao prognozirane tiraže, no za razliku od Dugmeta, na nova izdanja “Pljuni istini u oči” se povremeno čekalo.

Mnogo je tadašnjih funkcionara na vlasti bilo zaokupljeno s onim ‘vrijeđaju li ovi mamlazi naš blagoslovljeni sistem’ i preko odgovornih u tadašnjoj Buldožerovoj izdavačkoj kući PGP RTB kočili štampanje novih primjeraka, jer su, kako prenosi član grupe, vrsni klavijaturist Borut Činč, objasnili da “Pljuni istini u oči” navodi mlade na ‘seks, drogu i samoubojstvo’. Osim toga, riječi kao ‘nirvana’ bile su opasne, pa su morale biti zamijenjene riječima ‘kafana’… Tko zna, da je poživio taj sistem, možda bismo slušali “Nevermind” i “In Utero” grupe Kafana…

Da, Bregović sada luta prostorom nekadašnje SFRJ s turnejom “40 godina Bijelog dugmeta”, no pravi bend koji nedostaje u ovim modernim vremenima je Buldožer. Svakako valja priznati da Bregovićeve pjesme žive život u ovom kutku svemira, no bez Buldožera diskografije Riblje čorbe, Idola, Zabranjenog pušenja, Ramba Amadeusa, KUD Idijota, Hladnog piva, Psihomoda i drugih izgledale bi značajno drugačije. A Bregovićev stih “Baš me briga, svakako sve vam mogu reći fino, mene ionako niko ne uzima za ozbiljno” je kao po narudžbi skrojen za umjetničku estetiku Buldožera više nego za estetiku Dugmeta.

Buldožer se Bregoviću odužio sprdačinom na live-albumu “Ako ste slobodni večeras”. Na tom albumu im je pomagao Dražen Vrdoljak, ukazujući se kao žurnalist na zadatku koji ispituje publiku o provokativnim temama, između ostalog jesu li članovi Buldožera privlačni muškarci. Par godina ranije, Vrdoljak je krstio žanr koji je Dugme utemeljilo imenom ‘pastirski rock’, a s Darkom Glavanom je koautor knjige o Dugmetu “Ništa mudro”.

Buldožerov izričaj se pak nije tako lako dao krstiti: to je bio hard rock s elementima bluesa, vodvilja, cabareta i psihodelije, sa stalno prisutnim humorom, a Bregović i ekipa su hard rock kombinirali s folklornim utjecajima.

Vjerojatno najbezobraznija diverzija Buldožera je bila na live-albumu “Ako ste slobodni večeras” u obliku proglasa da je umro Džoni, da se zapalio uslijed nemira u Poljskoj, a najšokantnije je to što su ostale, mnogo benignije pošalice i sprdačine, vezane za banalizaciju medija, nevjerojatno dobro ‘ostarjele’. Na tom se albumu, osim što odlično sviraju, članovi grupe se zafrkavaju s tadašnjim žutim tiskom, i taj humor je čak aktualniji sad nego onda.

Pjesme Dugmeta i Buldožera su obilježile i devedesete: Dugme je u prvoj polovici devedesetih bio balkanska Lale Andersen, a “Tajna veza”, “Ružica”, “Te noći kad umrem”, “Lažeš”, “Da Bog d’o te ne volim” i ostale – balkanske ‘Lili Marleen’. Buldožer se na to neveselo doba osvrnuo možda najboljom antiratnom pjesmom “Vojno lice”, a “Novo vrijeme” je obilježila prijelaz tisućljeća i rušenje autoritarnog režima u Hrvatskoj.

Podtekst obje grupe je obilježen pozitivnim bezobrazlukom i željom za slobodom: u slučaju Bijelog dugmeta seksualnom, a kod Buldožera misaonom. Zato je muzika jednih i drugih tako trajna i postojana: u zadnjih 40 godina društvo nikad nije bilo seksualiziranije, i nikad više pritisnuto tako velikim apsurdima vladajućih struktura. Utočište od sumornih paradoksa svakodnevnog života i dalje pruža “Život, to je feferon”, “Blues gnjus”, “Ljubav na prvi krevet” i ostale snimke legendarnih Slovenaca, a sprdačina sa Štulićem je i danas dobar primjer građanske borbe protiv medijski nametnutih i nekritički hvaljenih svetih krava.

Ima li neka tajna veza između Bijelog dugmeta i Buldožera? Naravno da nema. Ta veza uopće nije tajna!