Život stvarno zna biti feferon

Iako je sredinom sedamdesetih godina ex-Yu rock scena bila izuzetno jaka (prisjetimo se samo da je to praktički već zlatni period Bijelog dugmeta), evidentno je ipak postojala jedna rupa, koju nitko nije htio, mogao ili možda znao zakrpati. Trebao je još jedan isti, ali istovremeno i drukčiji rock, a on je stigao s ljubljanskom skupinom Buldožer.

Možda ne najboljom, jako teško najpopularnijom, ali svakako
najunikatnijom ili možda još bolje reći najuniverzalnijom i
najzanimljivijom.

Muzički stil im nikad nitko nije uspio precizno ‘pojasniti’, jednostavno, zato jer nije mogao, a to je velika prednost i, još važnije, veličina Buldožera. Počevši od njihovog prvog studijskog albuma “Pljuni istini u oči” (1975.), preko “Zabranjeno plakatirati” (1977.), “Izlog jeftinih slatkiša” (1980.), njihovog najtiražnijeg izdanja, zatim “Nevino srce” (1983.), pa sve do posljednjeg, “Noć” (1995.), svaki je od njih praktički priča za sebe.

Pogotovo je impresivna tekstualna tematika, koja se na ciničko/ironično/satiričan, pa i dosta direktno/kritičarski način obraćala tadašnjim društvenim normativima. A tko ih je barem malo proživio, zna da je tako nešto bilo, blago rečeno, hrabro. Naravno da je to donijelo probleme, poput otkazivanja koncerata ili čuvanja albuma ‘na ledu’, no publika, kao i objektivna kritika bili su uz njih, i uspjeh nije mogao izostati.

Umjetnici, što Buldožeri sigurno jesu, kad-tad isplivaju na površinu, pa je tako stigla i Zlatna Arena za muziku iz filma “Živi bili pa vidjeli”, koja je objavljena na EP-u (1979.). Kultni status nešto je što je bilo neupitno od početaka, a kulminiralo je albumom “Izlog jeftinih slatkiša”, prvim nakon odlaska pjevača i suosnivača Marka Brecelja, kojeg je za vokalima zamijenio drugi osnivač, gitarist Boris Bele.

Neki Buldožer nazivaju pretečom novog vala, neki ‘kumovima’ punka kod nas, što sigurno stoji, no sagledavajući ih s ove vremenske distance, u potpunosti bih se složio s kolegom koji je svojevremeno razgovarao s Borisom Beleom i u uvodu se ‘pozvao’ na prog rock. Definitivno, miks classic i sympho rocka, bluesa, folka, popa i još koječega zanimljivog, da danas analiziramo, sigurno bismo opisali baš kao progresivni rock album.

Uostalom, to i nije ništa novo, jer oni to i jesu, a u svojoj suštini, kako je poznato, riječ progresija u svojoj srži znači napredak, a Buldožer je baš to – napredan bend. Koliko god to netko htio priznati ili ne, on je većinu bendova iz svoje generacije ‘šibao’ barem za još jednu dodatnu. Kako se ono kaže, korak su (najmanje) ispred svog vremena.

Zaista je teško reći nešto o Buldožeru što se ne zna, a za dodatne analize upućujem na spomenuti intervju, gdje se iz prve ruke mogu pročitati neusporedivo kompetentnije analize negoli su moje. Ipak, reći ću da me, uz originalnost, kod ovog benda posebno fasciniralo to što su bili sjajni, a da nikada nisu imali velik, super jak i sveopće poznat hit. Ne da nije napisan, dapače, nego jednostavno nema pjesme s kojom bi ga se u potpunosti identificiralo.

‘Ajde dobro, ako se baš tako nešto traži, uvijek se za te potrebe može spomenuti pjesme vizionarska pjesma “Novo vrijeme“, pa “Žene i muškarci“, “Smrt Morisona Džima“, “Život, to je feferon” ili pak “Helga“, ovdje objavljena u live verziji, no Buldožer je ipak prije svega imao dobre albume sastavljene od kompleta dobrih pjesama. Jednako tako, nisu baš bili niti miljenici medija, slava se na njih nekako nije ljepila, a i do njihovih je ploča, toga se dosta dobro sjećam, bilo relativno teško doći.

Zato, tko god to nije uspio prije 25-30 ili koju godinu više, a još je uspio i ‘preskočiti’ best of “Nova vremena” (1989.), ujedno i prvi rock album ex-Yuge objavljen na compact discu, ili kompletnu diskografiju stavljenu u box-set “Lik i djelo”, ne mora previše tugovati.

Ova ultimativna kompilacija vrlo je kvalitetan nadomjestak za jedno, drugo i treće. Trideset i osam pjesama nudi i više nego dobar presjek jedne od najvećih rock karijera na našim prostorima.