Boris Bele (Buldožer): “Sprdali smo se s društvenim anomalijama jugoslovenskog sistema”

8277

Jedan od najvažnijih sastava jugoslavenskog rocka, grupa Buldožer, lani je objavio ‘box set’ sastavljen od kompletne diskografije grupe. Bend koji nazivaju prvim prog-rock sastavom na ovim prostorima te očevima jugoslavenskog punka i ‘novog vala’ održat će uskoro koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture.

Dobar povod da o Buldožeru porazgovaramo s frontmenom Borisom Beleom.

Lani ste imali povratničku turneju koju ste nazvali “Bal vampira”. Je li u tom naslovu bilo autoironije na račun reuniona?
Da, otprilike tako. Odnosio se na sve nas koji smo se povampirili.

Također je objavljen i ‘box’ “Lik i djelo” s vašom kompletnom diskografijom. Malo si bendova na ovim prostorima može priuštiti takvo izdanje.
To danas i nije tako skupo.

Više sam mislio na to da malo njih može računati na to da će netko takav ‘box’ i kupiti.
(Smijeh) Ne znam za druge, ali naš se nekako pokrio.

Kad se Buldožer pojavio sedamdesetih, bili ste prilično neobična pojava na jugoslavenskoj glazbenoj sceni. Netko je rekao da je vjerojatnost pojave Buldožera ’75. bila jednaka vjerojatnosti da se pojave marsovci.
Prihvaćam to kao kompliment.

Muziku podržava

Buldožer je nastao praktički ni iz čega. Niste imali pripremljen teren za vas.
Da, nismo se nastavljali na ničije djelo. Mi smo bili jedno društvo koje je tako shvaćalo stvari i tako živjelo.

Najočitija usporedba je bio Frank Zappa.
Da, svi nas optužuju da nam je on bio uzor, ali mi, barem u početku, i nismo toliko poznavali Zappu. Recimo za Brecelja znam sto posto da nije niti znao za njega. Ni danas ne smatram da nam je bio neki uzor – možda u smislu njegovog drukčijeg, humorističnog pristupa tekstovima, tu su neke sličnosti. Mogli smo samo poželjeti da sviramo kao što su njegovi muzičari svirali. Ni stilski nismo bili baš slični.

Evo citirat ću Zappu: “Pripada li humor u muziku?”
Apsolutno pripada. Čak bi ga moglo biti i malo više.

Drugi album, “Zabranjeno plakatirati”, godinu je dana bio u bunkeru. Sedamdesetih ste prilično sablaznili javnost, što se moglo i očekivati.
Ne toliko javnost, nego neke ljude koji su tada o nečemu odlučivali. Njih su neke stvari smetale, pa smo tu imali nekih, kažimo, manjih problema. Veći problem bi bio da to nije ni izašlo. Danas gledano, pauza od godinu dana i nije nešto strašno.

Ipak, unatoč kritikama i cenzuriranju, dobili ste Zlatnu Arenu za glazbu iz filma “Živi bili pa vidjeli”.
To su ocjenjivali vjerojatno neki kulturni djelatnici koji su bili stručniji i manje opterećeni nekim ideološkim varijantama.

Nakon toga odlazi Marko Brecelj, a vi mijenjate zvuk. Nazivaju vas očevima punka i ‘novog vala’ u Jugoslaviji. Jeste li vi razmišljali o tome u to doba? Kako je došlo do promjene zvuka?
Mi smo dosta mijenjali članove. Marko je apsolutno bio jedan od najvažnijih, no kad je otišao i gitarist, promijenio se zvuk. Na ploči “Izlog jeftinih slatkiša” smo namjerno išli na to da imamo kraće stvari u odnosu na prve dvije ploče. To nam je u tom trenutku bio izazov, kao što smo si poslije postavljali neke druge izazove. Zvuk se sigurno mijenjao, ali stil ne toliko, on je ostao naš, ‘buldožerski’.

Možete li sad usporediti fazu iz sedamdesetih i osamdesetih?
Ja to gledam po pločama. Meni su najdraže ploče, ili periodi oko tih ploča: oko druge ploče, jer mislim da smo tu preboljeli neke dječje bolesti, ploča je kompaktnija, zvučimo kao pravi bend, a i tad smo puno svirali pa se rado sjećam tog perioda.

Sljedeća je naša ‘živa’ ploča “Ako ste slobodni večeras”. To je također bilo razdoblje kad smo puno svirali, maltene svaki drugi dan. Zato su mi ti periodi i bili dragi, jer su živi nastupi za nas bili ono pravo. U njima smo najviše uživali, manje u snimanju ploča. Ploče smo nekad snimali samo zato da ne bi uvijek isto svirali na koncertima.

Kad već spominjete “Ako ste slobodni večeras”, recimo da je to i povod vašem skorašnjem zagrebačkom koncertu. Naime, prošlo je 25 godina od nastupa u Kulušiću, na kojem je taj album snimljen. U Tvornici će nastupiti ista postava koja je nastupila i u Kulušiću.
Nije baš povod, ali je zgodno što će poslije četvrt stoljeća u Tvornici nastupiti ista ekipa koja je snimila tu ploču. Ako dođe dio onih koji su bili u Kulušiću, moći će malo uspoređivati. Nadam se da neće samo uspoređivati naše kilograme i količinu kose na glavi, nego i muziku.

1995. ste nakon podugačke pauze objavili album “Noć”. Nešto o tom albumu…
Tamo negdje ’84., ’85. smo završili prvi period Buldožera. Htjeli smo uzeti pauzu od godinu-dvije, da se svatko okuša u nečemu drugom. Nažalost, pauza se odužila, tako da smo se tek devedesetih, više slučajno, počeli nalaziti i vježbati neke stvari. Isprva nam nije bila ambicija to izdati, nego onako, kao što stari dečki nedjeljom igraju nogomet, smo mi malo sviruckali. Ipak smo odlučili objaviti te stvari, međutim, nije bilo vrijeme za neku promociju. U Sloveniji smo imali par svirki oko te ploče i ništa više.

Za vrijeme Jugoslavije ste bili kao ‘šaka u oko’ socijalističkog društva i poretka. Jeste li s raspadom te države izgubili i dio motivacije?
Nikad nisam doživljavao Buldožer kao politički bend. Sprdali smo se s društvenim anomalijama koje se pojavljuju u svakom sistemu. Da smo danas kreativno aktivni imali bi ‘ohoho’ materijala. Nema to veze sa sistemom nego s okruženjem.

Razmišljate li o novom albumu Buldožera?
Ne. Kad smo se nedavno okupili, dogovorili smo se da o tome uopće nećemo razmišljati. Okupili smo se zbog promoviranja ‘box seta’, jer nam se činilo da je to najprirodniji način promocije. Nismo imali ideje kako na drugi način skrenuti pažnju na njegovo izdavanje. Na kraju krajeva, te buldožerske stvari mi još uvijek možemo najbolje odsvirati.

Vjerojatno ih jedini možete odsvirati.
Da (smijeh).

Znači u Tvornici možemo očekivati Buldožer u punoj snazi?
Malo ću se pohvaliti: od lanjskog smo nastupa u klubu Boogaloo još malo vježbali i svirali, pa imam osjećaj da zvučimo još bolje.

Muziku podržava