Jedno od novih lica na našoj estradi je mladi momak iz Bjelovara Tvrko Hopek, poznatiji pod umjetničkim imenom Les. Povodom nedavnog izlaska njegovog prvog albuma “Daj mi jače“, preispitali smo ga nešto o samom albumu, njegovoj glazbenoj prošlosti, porijeklu imena Les, planovima za budućnost…
Intervju je išao putem e-maila, a sam Les je vrlo iskreno odgovarao na pitanja. Pa da vidimo što je rekao…
Kako si izabrao ime Les kao umjetničko ime? Je li to nadimak još iz djetinjstva ili je namjerno izmišljeno za ‘estradu’?
Nadimak Les sam dobio još u srednjoj školi u tzv. ‘crnoj’ fazi. Samo najbliži frendovi su me tako zvali. O imenu s kojim bi mogao izaći u javnost bilo je dosta polemike jer moje ime zvuči dosta kruto, kockasto i ne baš pamtljivo. Les je bilo nekada, pa neka bude i sada!
Nedavno je izašao tvoj prvijenac “Daj mi jače“. Kako si zadovoljan s odjekom kritike i publike na njega?
Ultrazadovoljan kritikama, bile one dobre ili loše. I najgora kritika je dobra reklama. Odjek pubike mi je najbitniji. Publika mora dirigirati izvođačima, pa tako i izdavačkim kućama. Narod je taj zbog kojeg se sve događa i zbog kojeg se sve, a pogotovo glazba, isplati raditi. Unijeti malo lijepih nota u tuđe živote nikada nije na odmet. Nadam se da “Daj mi jače” ima svoju ulogu u tome. Zato je i napravljen.
Mnogi su povukli paralelu s Urbanom, što po pisanju tekstova što po stilu interpretacije. Kako gledaš na to? Godi li ti usporedba s njim?
Godi i ne godi. Imponira me ta usporedba jer je Damir Urban najjači alternativac u državi, koji radi ono što voli. On je umjetnik u svakom slučaju. Ima li u tome nešto loše? Ipak, koliko god da volim i poštujem njegov rad, radim i držim se svog stila pisanja i skladanja. Ja vidim veliku razliku između njegove i moje glazbe. Sličnosti su možda boja glasa i abnormalna iskrenost kroz tekstove. Zanima me da li su Urbana ikada uspoređivali s Massimom, a Massima s Iggy Popom, a Iggya s Leonard Cohenom, a njega sa…. To je sve glazba u kojoj treba uživati. Ništa više.
Kad smo već kod toga, koji su ti uzori?
Freddie Mercury, Axl Rose, Sam Brown, Chino, Tom Waits, Jonathan Davis, Phil Anselmo, Billie Holiday… Ima toga jako puno. Svaki izvođač ima nešto što te može naučiti. Važno je ne biti ograničen na samo jednog izvođača ili jednu vrstu glazbe. A najvažnije je biti svoj.
Album je više-manje skroz ljubavni, neke su pjesme ‘direktne poruke’ određenim curama. Naše će čitateljice zanimati kako stojiš u tom pogledu. Je li Les toliko zaljubljiv i nesretan u ljubavi ili je pronašao svoju ‘družicu’?
Stvarno sam idealist što se tiče zaljubljenosti i ljubavi. To je najveća ‘stvar’ u svačijem životu. Ako nisi volio i bio voljen, nisi živio. Ali svemu jednom dođe kraj pa tako i jednoj vezi. Kažu mudraci da sve najveće ljubavi završavaju tragično. Ja u to ne vjerujem i dokazat ću suprotno. Hahahaha… Družicu? Imam naravno! Ime joj je Ibanez Prestige S2170SE. Bez nje bi mi život bio ne zamisliv, a pjesme bez solaža… hehe…
Kako stojiš s tzv. singlovima, spotovima? Koje pjesme s albuma su ti favoriti?
Napravili smo spot za singl “Vodimo ljubav (do kraja)” u produkciji Dalije Pintarić. Spot je vrlo… Kako da se izrazim… Hot! Moji favoriti su “Sličice”, “Vrtuljak” i “Nebo je znak”. Idući spot bi mogao biti za pjesmu “Sličice”, no o tome ću svakako još razgovarati s diskografskom kućom i nekoliko ljudi s kojima surađujem.
Čuo sam da si opremio vlastiti studio u svojem domu te da produciraš vlastite pjesme. Kako to da si onda prepustio produkciju albuma u ruke Gojka Tomljanovića? Mnogi su zamjerili njegovu preopćenitu produkciju…
Imam studio iz kojeg ne izlazim van. Moja produkcija je jako ‘zmazana i nabrijana’, što kod nas ne prolazi. Da bi se nešto vrtilo na radiju, produkcija mora biti čišća, što i nije pravilo za live-svirku. Morao sam se u jednom trenutku ‘osloboditi’ svih svojih ideja (jer ih je svakim danom sve više i više) i tu u cijelu priču ulazi Gojko Tomljanović kao producent cijelog albuma i kao moj znak ‘Stop’.
Mnogi mogu zamjerati njegovu produkciju, ali isto tako sam dobio sve pohvale od radiourednika i voditelja. Goja je odličan producent i prijatelj. Jako sam zahvalan što mi je on producirao i svirao klavijature na albumu prvijencu.
Svirao si i pjevao u mnogim demo bendovima. Koliko je to pomoglo u radu na ovom albumu? Kako to da si ih odlučio napustiti i krenuti u solo vode?
Rad s bendovima je bitna stvar u razvoju svakog glazbenika. Od svoje 15. do 21. sam promijenio nekoliko bendova, koji su svirali različite stilove glazbe, a to je najbolja škola za traženje vlastitog glazbenog izričaja. Onog trena kada sam našao ‘što mi leži’, prekinuo sam rad sa svim bendovima, nastavio se razvijati solo i počeo opremati kućni studio. Malo-pomalo i evo… Sad sam tu gdje jesam. I imam ozbiljnih planova za budućnost.
Što se trenutno vrti u CD-playeru Tvrtka Hopeka?
Trenutno u CD-playeru mi svira jedan post-grunge bend pod imenom Dead Poetic. U autu mi rokaju Billy Talent, a ujutro me bude Hoobastank. Jebeno dobra mjuza!
Trenutno u svijetu buja rock scena, posebno ona nezavisna. Kako gledaš na to da kod nas nije sličan primjer? Kod nas rockeri jedva dolaze do albuma, a i oni se teško prodaju (čast iznimkama)…
Vani je rock scena nevjerojatno jaka. Svijet oko nas opet sluša nešto novo i energično, a izbor glazbenih pravaca je veći i širi nego ikada. Žalosno je to što se kod nedovoljno prate trendovi, ne samo rock scene, nego i sve ostale mjuze. Oni bendovi koji prate i koji imaju glazbu potrebnu da bi se napravila neka bitna promjena, nemaju financijsku podršku da bi isplivali, i zato se raspadaju.
Najžalosnije je kad lova diktira tempo umjetnosti. S druge strane mislim da smo zapeli u dobrom starom ‘novom valu’ i svi smo u očekivanju da se on opet vrati. Neće se vratiti. To je bilo nekad. Treba prihvatiti činjenicu da svijet ide dalje. Ja ne želim zaostajati i zato ‘ajmo na iduće pitanje.
Povremeno se zabavljaš s bjelovarskim kazalištem. Kako idu stvari na tom planu? Što se glumi? Koje predstave se slažu?
Napravili smo predstavu prema tekstu R. W. Fassbindera “Katzelmacher” (“Došljak”). Odlična bezvremena urbana socijalna drama u kojoj se može pronaći svako od nas. Pokupili smo odlične kritike i upali na 47. festival amaterskog kazališta u Kastvu, gdje se održava natjecanje za najbolju amatersku predstavu godine. Glazba koju sam napisao za tu predstavu možda izađe kao soundtrack uz klipove iz predstave. Još se radi na tome.
Činiš mi se kao jako realan čovjek, ne želiš ‘uspjeh preko noći’, već radije ideš ‘korak po korak’, zadao si sebi velike planove, a rekao si da ćeš biti zadovoljan ako se ispuni samo polovica… Pa ispričaj nam onda koji su tvoji planovi za budućnost, odnosno što bi želio da se ostvari, a čime bi se zadovoljio.
Plan je glazba i sve što se glazbe tiče. Uspjeh preko noći je davno zaboravljena stvar. Svatko od nas mora ići stepenicu po stepenicu i razvijati se kako to osjeća i koliko okolina dopušta. Moje želje jesu velike, ali ne i megalomanske. Želim samo živjeti od glazbe. Jednim normalnim pristojnim životom.
San svakog glazbenika je da puni dvorane, zabavi ljude i unese malo pozitive u ovaj svijet. Naravno, nitko od nas (glazbenika) ne živi onako kako žive muzičari vani. Mi smo premalo tržište i to ovdje nije moguće. Zadovoljila bi me puna dvorana Doma sportova za jedno deset godina. Jel’ to megalomanski?
Naravno da nije… Sa solidnim prvijencem si napravio dobar temelj pa se nadam da će ti karijera krenuti uzlaznom putanjom i da ćemo i puno prije imati razloga za novi razgovor…
