Usred ljeta 1980. godine, točnije 18. srpnja, Ian Curtis je točno dva mjeseca bio pod zemljom. Kada je na isti dan u svibnju te godine izvršio samoubojstvo, mnogi su bend “pokopali” zajedno s njim. Pa i da, nije se tu imalo što dodati ili skrivati. Dok ti karizmatični frontmen izvrši takav čin, kakve su šanse da skupina ljudi može nastaviti raditi glazbu pod nazivom Joy Division. Vrlo male, a opet u pitanje dolazi egzistencija i način na koji će se preostali članovi osjećati kada “glava” nije na mjestu.
Ovo nije još jedan tekst o Curtisovom samoubojstvu, već pogled na album “Closer” koji je izašao točno dva mjeseca nakon tragedije, a u međuvremenu postao i ostao jedan od najboljih i najutjecajnijih albuma dvadesetog stoljeća. Uostalom, ovaj album ne možemo odvojiti od samog čina samoubojstva iz nekoliko razloga. Jedan od mnogih je onaj da se “Closer” može shvatiti kao Ianov “oproštajni govor i najbolji uradak Joy Divisiona”, a Deborah Curtis to je direktno potvrdila u knjizi “Touching From Distance – Ian Curtis & Joy Division“.
Nelagoda, depresija, muka, tmina i strah. Ogromna količina životnih problema, fascinacija smrću, nadgrobni spomenik na naslovnoj fotografiji albuma, estetika i težina stihova. Sve je to, a riječima još dosta toga neopisivo, ubrizgano u “Closer”.
Drugi album Joy Divisiona jednostavno nije mogao biti drugačiji. Post-punk era živjela je svoje razvojne godine koje su se polako kretale dalje i širile bendovsku bazu više u Sjedinjene Američke Države, a nešto manje u ostatak Europe. Engleska kao centar, Manchester kao sjedište. Postmoderno doba nije uzelo svoj danak samo u književnosti, već se uvelike uvuklo u ostale umjetničke grane, a pore u glazbi bile su dobrano ispunjene. Nakon “Unknown Pleasures” iz 1979., “Closer” danas predstavlja posthumno izdani uradak, domaću zadaću za basiste, ultimativno štivo za pojam post-punka, a kada pogledamo mnoge liste najboljih albuma svih vremena, sigurno ćemo ga brzo pronaći na ljestvici.
“Atrocity Exhibition” otvara album, a “The Atrocity Exhibition” ujedno je i knjiga Jamesa Grahama Ballarda. Što ih veže? Poveznica se nalazi u tome što je Curtis bio veliki obožavatelj književnika novog vala, poznatog po svojim znanstvenim i transgresivnim fantastikama koje su tijekom šezdesetih i sedamdesetih harale svijetom. Kontroverze, konflikti i distopija samo su neke od glavnih tema književnih radova, ali zvuk s “Closer” u trenucima s “Isolation” i “Passover” kao da govori baš o takvim svjetovima.
To su svjetovi izgubljenih duša, nesnalažljivih u suživotu s drugima, u traženju odgovora na pitanja koja stalno podnose potpitanje. Ako se usudimo napraviti korak na koji nas Curtis poziva – “This is the way, step inside” – u potpunosti doživljavamo autorov košmar.
Lijepo uređeno dvorište ponekad je rezultat unutarnjeg nemira ljudskog bića. Pojedinačno to dovodi do situacija u kojima je nemoguće predvidjeti što će osoba učiniti, a pjesme se u ovom slučaju čine dvosmislene. Recepcija prvog albuma bila je doista takva, ali s “Closer” i sa svime što je prethodilo, bilo je vidljiva posloženost u radu, zvuku i stihovima. Kao da je sve dobilo svoj smisao baš tada, baš onda kada je već bilo prekasno.
Bernard Sumner, Peter Hook i Stephen Morris odigrali su svoju ulogu u ovom posmrtnom Curtisovom manifestu prvenstveno na instrumentalnom planu koji je, najblaže rečeno, dojmljiv, atmosferičan, eksperimentalan i u većini slučajeva zlokoban. Zlu kob kao da je Curtis opjevao u “A Means To An End” u kojoj nazire bračni krah. Prvi dio albuma, baš do navedene pjesme, ističe se nešto drugačijim zvukom, pogotovo ako ga usporedimo s drugom polovicom.
Taj dio priče također ima svoju pozadinu, s obzirom da drugu polovicu čine – “Heart And Soul”, “The Eternal”, “Decades”, uz drugu “Isolation”. Ona je napisana i snimljena u početnim mjesecima 1980., dok ostale pjesme spadaju u fazu neposredno nakon “Unknown Pleasures”.
Cijeli album je kao disanje i život uz klaustrofobičnu osobu, a vi se nalazite zajedno s njom, u nekom mračnom prostoru kojem se ne nazire izlaz, a što je najgore, ni sebi ni njoj ne možete pomoći. Osjećate bol, bespomoćnost, gledate gore, dolje, lijevo i desno, a nailazite samo na tmurne marševe prekrivene pepelom umrlih.
Osobno mi nikad neće biti jasno kako osoba koja je tek prešla svoju dvadesetu može napisati stihove koji se nalaze na “The Eternal“. Cvrčci koji postaju sve glasniji pa se postupno stišavaju za klavijature i bubanj te tako neumoljivo čekaju riječi “Procession moves on, the shouting is over…” i taj sumoran glas koji nas stavlja u središte priče koja je za jedne metafora o sprovodu, a za druge o vjenčanju. Oba su događaja za Iana, u njegovim danima života, još itekako prisutna, jer neprestano razmišljanje o smrti dovodi do situacije u kojoj je moguće zamisliti procesiju koja će se dogoditi nakon.
“Closer” se ne događa pojedinačno. Potrebna je zaokruženost i koherentnost, a album u cijelosti dobiva navedene značajke tek onog trenutka kada čujemo surov početak posljednje “Decades“. Razumljivo, nakon svega, emocije su usisane, izgužvane i čekaju ponovnu regeneraciju. Moć glazbe Joy Divisiona usidrena je u jednoj dalekoj, oblačnoj luci u koju ne bih poslao nikoga tko ne želi osjetiti unutarnji nemir i empatiju prema Curtisovoj boli. Ta bol možda nije bila izražena u razgovoru sa ženom, ljubavnicom, prijateljima i poslovnim suradnicima. Svi oni poznavali su čovjeka koji je stajao, rušio se, pjevao i živio pred njima.
Nitko sa sigurnošću ne može tvrditi da se Curtis nije sjećao nekog svog prošlog života koji ga je vječno opsjedao i gledao svojim strašnim patničkim očima te svime što je ratno razdoblje prve polovice dvadesetog stoljeća donijelo. Često potiskivanje osjećaja kad su bližnji bili u pitanju, preneseni su u “Twenty Four Hours” i “Colony”, posebno aludirajući na Conradovo “Srce tame“, vrhunsku modernističku novelu u kojoj glavni junak ima granične demonističke osobine.
Od filozofije, kritike, teorije, supkultura, glazbenika i smjerova koji su se kasnije referirali na album, “Closer” je vješto pružio uvid u duh benda koji je u trenutku izlaska bio mrtav. “Still” je godinu nakon izašao kao kompilacija, a New Order već je bio oformljen. Priča je tako za nekolicinu završila, a ovaj tragični album, kojem je prethodila objava najpoznatijeg singla-bez-albuma (“Love Will Tear Us Apart”), naznačio je nova strujanja i ulazak u osamdesete, koje su do svog glazbenog kraja pronalazile nadu i optimizam. Takva stanja bila su potpuna nepoznanica za Iana Curtisa, ali u suprotnom slučaju, “Closer” nikad ne bi ugledao svijetlo dana i probudio priču koja je za nas tek počinjala.
