Hiki: Vedrina u hladnoj ruskoj zimi

Ponekad sasvim male stvari postanu velike i prirastu vam srcu. U sezoni kiselih krastavaca još se naveliko preslušavaju albumi iz prošle godine pa je tako konačno na red došao i album “Closer” ruskog benda Hiki.

U bespuću Bandcampa, uvijek se može naići na dobru muziku koja je zapravo stavljena na besplatni download tako da svatko može jednostavno doći do nje. Ovu metodu koriste i Hiki, pa je to i razlog zašto su se našli u mojoj kolekciji ’empetrica’ koju sumanuto preslušavam. Iako je album objavljen još prošle veljače, vrijedi se osvrnuti na njega, posebno zbog njegove ljepote koja iskače iz svakog odsviranog tona.

Kada biste me pitali nešto o ruskoj sceni, zanijemio bih jer uopće nemam pojma što se tamo događa, osim ovakvih ‘random’ izdanja koja me se do sada baš i nisu dojmila. No, Hiki je pobudio želju da sve ipak bolje istražim, iako sumnjam da ću to ikada stići.

Hiki dolaze iz Rusije, točnije Podolska koji se nalazi južno od Moskve. Ovako na prvu, lako bi se dalo naslutiti da su zime tamo vrlo dugačke i hladne pa zbog toga ekipa vrijeme troši zajedničkim sviranjem kojim opisuju to godišnje doba. Kako dolazi do globalnog zatopljenja, tako zapravo i ove pjesme imaju jednu toplinu u sebi koja razgaljuje sve pred sobom.

Pjesme su vrlo atmosferične, ali nisu zatvorenog karaktera, već odišu specifičnom vedrinom koju rijetko čujem u post-rock eskapadama. Ta sanjivost zvuka s vokalima koji nešto pjevaju, a uopće se ne razumiju jer su stopljeni u pjesme kao posebni instrument, daje svojevrsni vilenjački štih pjesmama.

Album otvara “Smile”, prava erupcija melodija i shoegazea koja nas može nostalgično vratiti nekoliko dekada unatrag kada su harali shoegaze bendovi tipa Slowdive i njima srodni, ali na jedan pomalo futuristički način, u koji se fino uklopio taj hladniji ambijent zimskih pejzaža.

Iza nje slijedi izvrsna “Closer” (pred kraj se nalazi i remix te pjesme) koja ima odličnu dinamiku i orkestracije koje pumpaju atmosferu do usijanja. S njome su me kupili do kraja, pa sam ostatak albuma preslušao u jednom dahu jer sa svakim novim tonom Hiki radi mala čuda koja jednostavno oduševljavaju. Taj ostatak ću namjerno preskočiti u ovoj recenziji, jer vam ne želim odmah sve otkriti.

Ne znam jel’ to zbog konzumiranja votke tijekom dugih zima, ali Hiki ima ono nešto što može ponuditi glazbenom svijetu. Danas, kad je malo toga još ostalo neodsvirano, moraš pronaći način da budeš svoj, a to su Hiki na šestom albumu i više nego uspjeli. Iako sadrži  samo sedam pjesama i minutažom je jako kratak (nešto manje od 24 minute), tu je srž današnje dobre glazbe. Uzelo se ono najbolje iz prošlosti i pretočilo u jednu vrlo dojmljivu cjelinu koju bih u neku ruku mogao usporediti s ovogodišnjim prvijencem Tús Nua. Sličnosti su tu, samo je “Closer” nešto prpošniji album, a oba spadaju u sam vrh shoegaze/post rock albuma u 2017. Barem meni.