Deborah Curtis: “Dodir iz daljine”

    6000

    Deborah Curtis

    Dodir iz daljine

    Datum izdanja: 01/01/2009

    Izdavač: Profil

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 276

    Naša ocjena:

    Niti 30 godina nakon što je ovaj bend bio aktivan, aura koja je okruživala Joy Division nije iščezla, čemu je, prije svega pridonijela teatralna dramatičnost Iana Curtisa koji si na vrhuncu kreativnosti oduzima život. Bend koji je s njim umro postao je tako kultni fenomen, unatoč činjenici da su izdali samo dva ‘prava’ studijska albuma (od kojih je jedan objavljen posthumno), a u protekle dvije godine o Ianu Curtisu i Joy Division snimljena su i dva filma.

    No, jedino pravo svjedočanstvo o Ianovom prekratkom životu i tragičnoj smrti ono je koje proizlazi iz pera njegove supruge Deborah, koja se na taj korak odvažila punih 27 godina nakon Ianove smrti (knjiga je u originalu objavljena 2007. godine) i koje je ujedno poslužilo Antonu Corbijnu za scenarij filma “Control“.

    Da vam još malo dočaram ovo djelo, citirat ću Iana Rankina (škotski pisac i literarni kritičar) koji je napisao: “Jedina osoba koja je kvalificirana napisati ovu izvanrednu knjigu, to je i učinila… Većina knjiga o rock’n’rollu ljubomorno nastoji očuvati mitsku sliku o glavnom liku, a ova je knjiga jednostavno uništava.

    Već na samom početku saznajemo da je većina Ianovih idola bila mrtva, na samrti ili opsjednuta smrću te je on sâm već u ranim dvadesetima postao opčinjen idejom smrti.

    Imala sam dojam da Ian sve svoje slobodno vrijeme provodi čitajući i razmišljajući o ljudskoj patnji. Znala sam da traži inspiraciju za svoje pjesme, ali cijela je ta situacija kulminirala nezdravom opsesijom mentalnom i fizičkom boli.

    Kao što sam već naglasila u recenziji filma, u kojem je Ianova bolest minorizirana na uštrb ljubavne priče između njega i Annik Honnoré, u knjizi je puno više pažnje posvećeno Ianovoj bolesti koja je bila mnogo ozbiljnija nego što se to na početku činilo. Njegove rane epileptične napada nitko nije prepoznao, odnosno smatrani su posljedicom uzimanja (lakih) droga kojih se u mladosti nije libio.

    Muziku podržava

    “Nakon gaže ne bi išao spavati sve dok ne dobije napadaj, i to mu je već postao ritual: sjediti i čekati da napadaj dođe… Tijekom noći bismo zajedno ležali u krevetu i osluškivali njegovo disanje, čekajući promjenu u ritmu koja bi signalizirala napadaj. Tako smo bili sigurniji da neće imati napadaj kad zaspi.”

    Deborah još dodaje da Ian nikada ne bi napustio prostoriju a da ne kaže kamo ide, te da se vrlo rijetko usudio držati njihovu kćer u rukama bez prisutnosti drugih, zbog čega postoji vrlo malo zajedničkih fotografija oca i kćeri.

    Odnos Iana i Deborah nije bio uvijek idiličan, odnosno, ako ćemo biti iskreni, on je idiličan bio samo u rijetkim trenucima (primjerice kada je Ian prodao gitaru kako bi mogao kupiti vjenčani prsten). “Ian je u našoj vezi vrlo rano počeo upravljati mojim životom, a da toga uopće nisam bila svjesna“, kaže tako Deborah koja je zbog Iana napustila čak i školu jer on “ne misli izlaziti s nekom školarkom”.

    Nisam voljela privlačiti pozornost na sebe i, kad danas razmislim o tome, mislim da je to Ian smatrao jednom od mojih najboljih osobina. Bila sam mu poput nekog modnog dodatka i nije postojala prijetnja da bih ga mogla zasjeniti.

    Jedan od meni možda i najzanimljivijih aspekata ove knjige (o kojem bi se, doduše, mogla napisati kompletna sociološka studija) jest odnos prema ženama u rock kulturi. U jednom je poglavlju opisano kako je trudna Deborah bila nepoželjna u backstageu kako ne bi narušila Ianov imidž pred obožavateljicama.

    Postupno nam je postajalo jasno kako žene i djevojke više nisu dobrodošle. U njihovim počecima bile smo im dobre kad je trebalo popuniti podij i već smo se bile naviknule sjediti na pojačalima da ih netko ne ukrade. Uzeli su zdravo za gotovo činjenicu da im peremo i glačamo, pakiramo njihove kovčege i smišljamo isprike poslodavcima, no u njihov se novi imidž očito nismo uklapale.

    Statistike kažu da su oboljeli od epilepsije peterostruko skloniji pokušaju samoubojstva, te u Ianovom slučaju očito potvrđuju pravilo – drugi pokušaj za njega je bio koban i nakon pročitanih stranica puno sam sklonija vjerovati tezi prema kojoj se ubio jer više nije mogao kontrolirati svoju bolest, nego prema onoj koju je naglasio Corbijn u filmu, a analitičari potkrijepili činjenicom da je noć uoči smrti gledao film “Stroszek” Wernera Herzoga (o čovjeku koji radije počini samoubojstvo nego da mora birati između dvije žene). Naime, iako je u filmu prikazano kao da se Ian lomi između dvije žene, Deborah u knjizi jasno ističe da se Ian odlučio za svoju belgijsku ljubavnicu, za koju su dugo vremena znali svi – osim nje.

    I dok je u filmu Ian Curtis podosta idealiziran, mora se priznati da na nekoliko mjesta u knjizi on jednostavno nije simpatičan – emocionalno ‘težak’, podložan naglim promjenama raspoloženja, počesto ljubomoran i poprilično egocentričan, pred čitateljima se pojavljuje jedan sasvim drugačiji Ian Curtis od onog koji je godinama bio predmet sveopće idolatrije i ta demistifikacija njegovog lika i djela upravo je ono što je Deborah uspjela postići ovom knjigom. Odnosno, ako je Ianovo samoubojstvo bila njegova vlastita katarza, onda je ova knjiga zacijelo neka vrsta njene katarze.

    Vrlo dobar predgovor hrvatskom izdanju napisao je Denis Leskovar, a spomenimo još da knjiga uključuje i sve dosad objavljene i neobjavljene Curtisove stihove (također i one nedovršene) te cjelovitu diskografiju i popis svih ikad održanih koncerata Joy Division.

    I još nešto na što se jednostavno moram osvrnuti, a radi se o prijevodu koji je tehnički korektno odrađen, ali bilo bi daleko bolje kada bi glazbene biografije prevodila osoba s barem minimalnim poznavanjem materije koju prevodi (ili kada bi urednici takve pogreške ispravljali?), pa se tako ne bi događalo da se Gillian Gilbert (žena bubnjara Joy Division Stephena Morrisa, kasnije i članica New Ordera) deklinira u muškom rodu, a mislim i da je zaista suvišno u fusnotama objašnjavati tko su James Dean, Sid Vicious ili Kurt Cobain, a da ne govorim o općepoznatim stvarima kao što su ‘poganje’, ‘skvot’, ‘EP’ ili pak riječ ‘ambidekster’, čime prevoditeljica Damira Šimac kao da malo podcjenjuje čitatelje.

    Muziku podržava