Jadranka Stojaković – bosanska ruža

2258

24. srpnja 2015. jedna od prvoborkinja jugoslavenskog folk-rocka Jadranka Stojaković navršava 65 godina.

Njen glas je čist, nježan, ranjiv, profinjen i jednostavan, dočarava toplinu i bliskost, ono što je po čem Bosna i Hercegovina uvijek bila poznata. Svatko tko je došao – dobro je došao. Tako se nekako i ona odnosila s materijalom koji je pjevala u karijeri: to je bio uglavnom zabavan mišung svega i svačega, ali sjajan primjer kako se relativno malo šaltanja svoga glasa uspjela prilagoditi u svakom od njih i s dignitetom gracilno ga iznijeti, poput kakve nepoznate plemkinje. Šteta što nije bila malo stroža u odabiru materijala, ali onda ne bi imala onu tako poznatu bosansku spontanost i neformalnost.Još jedan podsjetnik na rad ove izvanserijske pjevačice izdala je Croatia Records s naslovom “The Best of – Collection” koja je na jedan disk kompilirala sva vrludanja ove vrhunske umjetnice. Stojaković je kombinirala umilni folk-rock, u osamdesetima se približavala popu, ‘suvremenoj produkciji osamdesetih’ te šlagerskoj kuruzi, da bi preseljenjem u Japan počela koristiti i tamošnje glazbene utjecaje. Jedan od sjajnih primjera ekstrapolacije bosanskih utjecaja je na gore spomenutoj kompilaciji snimka pjesme “Ima neka tajna veza” s Miroslavom Tadićem.Koliko god “Ima jedna tajna veza” bila zaštitni znak Gorana Bregovića i Bijelog dugmeta, toliko je Jadranka iz toga napravila svoju, novu i drugačiju pjesmu. Dvije verzije “Tajne veze” opisuju životni i povijesni trenutak cijele generacije: ona prva, iz sredine sedamdesetih je o mladoj djevojci koja čezne, priželjkuje, nada se, jer preda njom stoji život cijeli, a ona s Miroslavom Tadićem iz Tokija, snimljena 1994., jest duboki razočarani sevdah osobe koju su iznevjerili život, ljudi i prilike.Druga pjesma koju je Stojaković otela iz Bregovićeva zagrljaja je pjesma pjesnika Duška Trifunovića “Sve se dijeli na dvoje“, po kojoj se trebao zvati treći album Bijelog dugmeta (poslije imenovan “Eto! Baš hoću!”), ali Bregović je nije stigao uglazbiti. To je učinila Stojaković i vječno je privatizirala.

Slično se može reći i za “Hasanaginin sevdah”, koji su izvodili velikani kao što su Himzo Polovina, ali koja je u verziji Stojaković te u aranžmanu Rajka Dujmića postala besmrtna tema pod naslovom “Što te nema“. Iako je nedavno u jednom tekstu apostrofirana kao heroina romantičarske generacije koja je pomalo i s prezirom gledala na rock, Stojaković itekako voli zvuk električne gitare, što je demonstrirala u pjesmuljku Gorana Bregovića “Čekala sam“. Iako dotični broj svakako nije vrhunac rada ni jednog ni drugog, ostao je u pop-kulturi zapamćen kao dio sekvence iz filma “Mi nismo anđeli”.

Muziku podržava

Sve smo mogli mi” pjesma kompozitora Žarka Šipke i stihova Valerijana Žuje, prema kazivanjima potonjeg je nastala kao slučajan susret Jadranke s dotičnim duom kumova. Tada aspirirajuća pjevačica se požalila kako joj hitno treba pjesma za B-stranu singla, a Šipka je odmah utješio Jadranku: “Ne brini, imam pjesmu za tebe“. Ispostavilo se – samo melodiju, a Žuji je kratko dobacio: “Piši, nema se vremena“. Riječi je tako pisao Žujo, sastavljajući slogove i skice, potpomognut alkoholnim isparenjima. Prvi i najpoznatiji aranžman je napisao gitaristički heroj Sarajeva, Bosne i okolice, Slobodan A. Kovačević. I pjesma je zaživjela, a postupak stvaranja teksta ove pjesme – ne pokušavajte kod kuće.

Jadrankin glas je uvijek prepoznatljiv, ono što fascinira je jedva čujna promjena iz dijametralno suprotnog senzibiliteta u drugi. I dalje je taj glas isti, ali i u drugom se kontekstu osjeća dobro. Vjerojatno je to posljedica neformalne edukacije, kada je krajem šezdesetih s ujakom jazz-trombonistom, Vukašinom Radulovićem krstarila po europskim klubovima pjevajući sve što se može zamisliti. Pa tako i festivalske klišeje.

“Golube” je pjesma koja opasno vuče u teritorije ljige i neukusa, no Stojaković svojom interpretacijom ipak uspijeva zadržati na nivou. Nakon što se preselila u Japan krajem osamdesetih, radila je poput Japanca, no sve te snimke je bilo teško poloviti, a ni sa svim jugoslavenskim snimkama nije bilo lako: snimala je malo za PGP RTB, malo za Diskoton. Kao kuriozitet valja spomenuti da je pjevala u temi za kompjutorsku igru “Vandal Heart” firme Konami, a od 2009. je svoje djelovanje sve više bazirala na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Nažalost, teška bolest ju je prvo usporila, a potom i prikovala za krevet, ali njen duh i pristup glazbi se reflektira u većini suvremenih mladih hrvatskih ženskih kantautorica. Svojim je opusom pokazala da je u tri minute svog pjevanja izrekla više nego što drugi ne uspijevaju u tri dana.

Njen glas je glas bosanske ruže.

Muziku podržava