Jadranka Stojaković: “I Japan ima svoj turbo folk”

9539

Glazbenici nikad nisu bili pretjerano sjedilački orijentirana populacija. Čak i među njima, Jadranka Stojaković se ističe ne samo po talentu, glazbenoj radoznalosti i zamjetnim uspjesima, nego i prijeđenim kilometrima u nogama. Nekako usput Jadranka Stojaković je završila i Likovnu akademiju te imala više izložbi.

Starijoj populaciji glazbenih sladokusaca je Stojaković poznata po pjesmama “Što te nema“, “Ti ne znaš dom gdje živi on“, “Sve smo mogli mi” te po temi koju je komponirala za zimsku Olimpijadu u Sarajevu, a mlađi konzumenti popularne glazbe imaju veliko opravdanje što ne poznaju njen rad, jer od 1988. Jadranka živi i radi u Japanu te njena izdanja teško nalaze put do naših krajeva. Vjerujemo da će se tako nešto sada ispraviti, ove godine Stojaković je održala nekoliko koncerata, a u pripremi je novi album za hrvatsko tržište.

Kako je počelo vaše druženje s glazbom i likovnom umjetnošću?
Imala sam ujaka koji je 1958. otišao iz zemlje i šetao je po Europi kao jazz muzičar, bio je trombonist. Ja sam od njega 1957. ‘posudila’ usnu harmoniku, kad je primijetio otiske, prvo mi je dao šamarčinu, a poslije mi je dao tu harmoniku.

Jedne godine, pri završetku školovanja, otišla sam na odmor kod njega u Njemačku malo čisto da je vidim, tada sam počinjala svirati, ali više bih svirala a ne pjevala, Htjela sam biti pozadinac. Njemu je falio basist. Naučila sam svirati bas i s njim sam šetala po Europi dvije i pol godine i tako sam stekla iskustvo.

U Njemačkoj sam bila, s prekidima, dvije i pol godine. Bilo je to čudno doba. Tamo je bilo najbolje raditi za vojnike u američkim bazama koji su išli u Vijetnam. To mi je ostalo duboko urezano. Svi smo dobro znali što Amerikanci rade u Vijetnamu i išli na demonstracije.

Tako sam ti ja s Nijemcima preko dana izigravala Boba Dylana i demonstrirala, a navečer sam radila za te iste manijake koji su išli u Vijetnam. Vidjela sam stvarno svašta: pojedini ljudi su grizli čaše samo da ne idu u Vijetnam. Bilo je to vrijeme segregacije: publika je bila podijeljena po boji kože pa je trebalo napraviti program koji će zadovoljiti sve.

Završila sam Školu za primijenjenu umjetnost. Poslije sam se zaposlila u teatru Kameni teatar 55 i igrala sve što je trebalo. Došla je jedna predstava koja se zvala “Usamljena gomila” (malo je podsjećala na “Isus Krist Superstar”), zadužili su me da okupimo bend i da sviramo uživo. Na premijeri te predstave je bio tadašnji direktor Excelsiora koji nas je angažirao i svake godine po ljeti smo svirali dolje. Tako da je moje gažersko iskustvo počelo u Dubrovniku. Tek nakon toga sam počela nastupati po festivalima.

Muziku podržava

Kada ste nastupali u Gruziji 1974., zabranili su vam usnu harmoniku. Kako je to bilo?
Bili smo u ondašnjem SSSR-u, kao što su mnogi estradni umjetnici iz bivše Jugoslavije išli na turneju po SSSR-u, najčešće na 2, a oni koji su mogli više izdržati bili su tamo 4 mjeseca. Ja sam tamo jedva izdržala 4 mjeseca na turneji. Slobodne dane smo imali putujuće, u avionu ili nekom drugom prijevoznom sredstvu.

Došli smo u Gruziju, ja sam baš pjevala Boba Dylana, već su mi na probi uletjeli ‘Znate što, ovaj narod se sjeća Drugog svjetskog rata, nemojte svirati usnu harmoniku’. Oni su vjerojatno usnu harmoniku povezivali isključivo s Njemačkom. Ja sam gledala filmove o Drugom svjetskom ratu i sve to, ali da je usna harmonika bila vezana samo za Nijemce, nisam znala dok nisam došla u Gruziju.

Paralelno s time nastupali ste i na festivalima. Između ostalog i u Subotici.
Ali prije toga sam išla na natjecanje za Euroviziju. Dali su mi neku dječju pjesmicu “Tik-taka-taka” i svi su navijali da pobijedim. Na kraju sam bila treća i bilo je dosta gusto između Tereze i mene. A ja jadna sam prvi put izašla na tako nešto. Tada sam bila zamijećena.

Onda su mi napisali još jednu takvu pjesmicu “Ti ne znaš dom gdje živi on”, koja je bila veliki hit. Bila sam zahvalna jer je cijela Jugoslavija pjevušila to. Meni se prvotno nije dopadala ta pjesma, vjerojatno zbog toga što sam prešla cijelu sjevernu Europu i pjevala Ellu Fitzgerald, a onda se vratila s tim iskustvom i dali su mi da pjevam neku jednostavnu, dječju melodijicu.

U sedamdesetima ste radili muziku za dječje emisije. Kakvo je bilo to iskustvo?
Toga sam se stvarno naradila i to mi je bio najljepši dio muzičkog života koji je vezan za Sarajevo. Tada se toliko lijepo i kreativno radilo, radili smo tzv. edukativni cirkus, pa je bilo pjevanja uspavanki, onda i Shakespearovih soneta, ja sam radila muziku za njih, djeca su to pjevala. Sve je bilo na nivou. Bilo je jako puno dragih emisija.

Neki dan bila sam u Sarajevu, ujutro se probudim i upalim televiziju, a tamo repriza “Svakog petka ispočetka” i vidim sebe 30 godina mlađu. Prvo, ne možeš vjerovati da si nekad tako mlado izgledao! Kao druga persona, da mi je nešto u rodu, nalik na mene!

Bilo je zabavno gledati sve one suradnike koji su se tamo vrzmali! Onda sva ona dječica, sada su to odrasli ljudi, nekad mi se dogodi da me sretnu na ulici i pitaju me sjećam li ih se.

1981. je uslijedio vaš prvi LP “Svitanje”, ne računajući kompilacije.
Prije obrane diplomskog na Likovnoj akademiji obradila sam staru temu “Što te nema”, a napisala sam i nekoliko ‘čudnih’ balada. Rekli su mi da su na tom albumu čudne pjesme, da odstupaju od pop šablone, to su nazvali slobodna forma. Da skratim priču, vozila sam se u Zagreb sa Šlagera sezone u kupeu s Rajkom Dujmićem.

Počela sam mu pjevati te svoje ‘čudne’ pjesme koje su ni vrit ni mimo, niti se može na njima zaradit’, ni ništa. Otpjevala sam mu “Što te nema”. Na to mi je Dujmić rekao’ Ja bih tako volio sve ovo aranžirati’. A ja njemu ‘Brate, pomagaj’. Poslije smo se dogovorili, ušli u studio. To su bili divni dečki: Duško Mandić iz Srebrnih krila, Pišta za bubnjevima, basistu se ne mogu imena sjetiti. Ekipa se sastavila, Branko Podbrežnički je snimao. Bilo je predivno druženje. U pauzama smo igrali stolni tenis.

Kad je Dujmić “Što te nema” odsviruckao na nekoj svojoj orijentalnoj frulici, to je tako dobro zazvučalo i ja sam predložila da se ne pjeva u ritmu valcera, kako je bilo uobičajeno u Bosni. Ja se nisam nadala da će to biti hit, a to mi je uz “Sve smo mogli mi” ostala vječna. Na neki način, bilo je to prije svog vremena.

Na toj ste ploči pokazali vrlo originalan autorski rukopis.
Nikad nisam bila za to da se kombinira i montira: 4 takta od ovog aranžera, 4 takta od onog pjevača. Nije da sam inzistirala na autorskoj čistoći, nego mi je smiješno: zbog čega sam onda ja tu? Valjda i ja imam nešto za reći. Studentarija me zezala na Akademiji ‘Jaco, bolan, daj i ti ukradi nešto od nekoga da se proda u više primjeraka pa da se na diplomskom možemo dobro zezati.’

Kad smo kod krađe, prilikom pripreme za intervju abum “Svitanja” sam ilegalno skinuo s Interneta.
Ni ja nemam taj album, više ga ne možeš ni naći. Nedavno mi se pojavio čovjek u Rijeci koji ima sve moje LP-e koji su tako uščuvani kao da su jučer kupljeni i obećao mi je da će sve to prebaciti na CD da konačno ponovo to preslušam.

Je li točno da vi volite zvuk distorzirane električne gitare?
Obožavam taj zvuk. Ja sam uvijek imala ‘papučicu’ u kući, ali nikad nisam svirala na koncertima. Tek kad sam se ‘odsjekla’ u Japanu sada tako čudne stvari radim, jedan dan radim alternativu, drugi dan ambiental, s nekim starim, prastarim instrumentima. Volim istraživati. Stvar je u stalnom obnavljanju. Nisam nijednog momenta stala. Ja se bojim stajanja, smiješno je da pjevam “Što te nema” 30 godina. Pa čekaj, čovječe…

Jeste li razmišljali o albumu obrada punka ili grungea?
Da, kako ne. To na drugi način radim s Japancima, tamo gdje me nitko ne potpisuje kao Jado Ranka, kako me zovu u Japanu, nego sam član benda, pa eksperimentiramo.

Ima jedna gospođa koja ima svoje šumove, kompjutorske zvukove i onda joj ja dođem sa šargijom iz Tuzle i električnom četkicom za zube, što zvuči suludo, ali to je nevjerojatan sound, ja sam istraživala zvukove i našla sam takve ‘budalaštine’. Ali, u mojoj duši ima i tog punka.

U Sarajevu sam imala novovalni bend i kad smo se pojavili na televiziji, isključili su nas. Ljudi nisu mogli shvatiti da šansonijerka kao ja može biti i to. Na kraju smo ostali bez posla i razišli se.

Postoji li kakav žanr muzike koji baš ne razumijete?
Turbo folk. Ja to uopće ne mogu shvatiti. Možda da malo pametnije naprave zvuk. U turbo folku imaš izuzetne svirače, harmonikaše, kad bi bar malkice to uskladili, da samo malo taj sound srede, bilo bi puno bolje. Ne bih željela vrijeđati bilo koga, ali ja to ne mogu slušati.

Inače, i Japanci imaju svoj turbo folk. Oni imaju duplirane električne gitare koje sviraju unisono u tercama i kvintama pa imaš nešto između folklora i nekih šlagera sezone 1971/72, pa plus nešto tradicionalno, uzeto od japanskog seoskog naricanja. Kad to tradicionalno u originalu slušaš, to je super, ali prerada, obrada, prilagođavanje vremenu, koji kuršlus koji se dogodi, vidiš kako insistiraju na vibratu od kojeg dobiješ morsku bolest. Izgleda da svaka država ima svoj turbo folk.

Koja je razlika kada radite muziku za dječje emisije i kompjutorske igre?
Bio je veliki period u kojem nisam imala doticaj s djecom. U Japanu sam se družila s dječicom, kada bih ja slikala veliko platno, a onda bi ona dolazila i dovršavala to platno. Od toga smo radili razglednice, pa prodavali i pomagali djeci za sarajevske škole. Tako sam se ponovo počela družiti s djecom, pripremala neke koncerte i izložbe s njima.

I baš u to vrijeme dođe mi direktor iz Konamija, i kaže ‘Budite ljubazni, mi smo napravili jednu novu igricu koja se zove “Vandal Hearts” i ako možete na svom jeziku otpjevati.’ Ja kažem ‘Čekajte, to je samo za Japan?’ A on ‘Da, samo za Japan, a to kad vi pjevate na svom jeziku je nama egzotično’. I ja to otpjevam, a ta je igrica obišla cijeli svijet.

Mlađa me raja u Japanu zna po toj igrici i uvijek me mole da to otpjevam. To je stvarno tako dobro aranžirano, to je tako dobro napravljeno, predivna jedna tema, ima malo i klasike, popa, rocka i sve je sjajno uklopljeno. To je bio ozbiljan rad, više djeci ne nudiš trala-la-la-la pjesmice.

Kako je bilo kad ste došli u Japan?
Bilo je predivno, prvih mjesec dana se turistički osjećaš, pa te vodaju, pa te ‘isprobavaju’, što ćeš jesti, što ne želiš ili ne možeš jesti. Onda kreće priprema, pa godinu dana radiš demo snimke, pa obrade starih narodnih pjesama.

Makedonija im se najviše dopala, zbog tih nejasnih ritmova koje nikad nisu čuli. To sam upakirala i obradila, e onda su mi rekli ‘Ajmo to ostaviti sa strane.’ Pa smo to ostavili sa strane i radili pop stvari “Što te nema”, Dujmićevu “Vjerujem” i te lijepe balade koje imaju europski štih, a nemaju ništa američko, što ih je zasmetalo, jer oni samo američko slušaju.

Treći pokušaj je bio da ja pjevam tradicionalne japanske. To je bio kaos, ja još ne znam japanski pa je bilo problema s naglaskom, bez obzira što to može biti simpatično. Iz svega toga su pohvatali pjesme koje bi mogle proći i to stavili na jedan album. Bila je promocija, izuzetna uspješna, Toshiba-EMI je izdala, i ja sam se stvarno našetala s tim albumom po Japanu.

I bilo je, sad ćemo to prodavat’, pojavile su se televizijske emisije i onda se pojavi konflikt na prostoru bivše Jugoslavije, što me jako psihički i privatno pomaknulo. Nisam znala da je tako surov svijet, jer ako trebaš reklamirati proizvod i ako znaju odakle si, to ruši imidž te prodaju proizvoda… Pojavi se židovska pjevačica, kaže ‘Kod mene kad zapucaju, ja bez posla.’ Ja zinula, što priča žena? Ali to je stvarno tako.

Nešto prije rata, probala sam objasniti odakle sam, pa je to izgledalo kao besplatna edukacija iz geografije, ljudi se čude. U to doba imaš video koji se vrti, Sarajevo, Dubrovnik, Mostar. Čak smo probali to prodati kao turističku ponudu. A odjednom, na pragu novog milenija, kako oni stalno kažu, ‘pokrkaše’ se neki ljudi tamo u Europi. I meni se svašta događalo.

Ostala sam bez pasoša pa sam morala ondje čučati, hoćeš-nećeš. Pomogao mi je Amnesty International, dali su mi papir da mogu ostati u Japanu, ali nisam mogla izlaziti. Onda su bili poslodavci koji su htjeli da komentiram rukovodstvo i rat u to doba, tko je kakav, a ja njima ‘Ljudi dragi, ja sam umjetnik, dvije godine nisam bila tamo, nemam pojma što se događa, znam nešto, neki podaci su došli preko telefona…’, i to dok je bilo telefona, dok se moglo razgovarati. A oni su još rekli ‘Ako možete na kraju emisije plakati?’ Rekla sam im da ja to ne mogu raditi.

Ja sam otkazala poslušnost, a oni meni ‘Možete li onda izaći iz Japana.’ A ja njima ‘Kako da izađem kad nemam pasoš?’ Zahvaljujući mojim prijateljima muzičarima, svjetskim poznatim ljudima, s kojima sam tada svirala, kojima sam malo gostovala na nastupima, pa imala malo svoje projekte, uspjela sam preživjeti.

Što je vam je bilo najteže u Japanu?
Najteže je kad ne vidiš u očima što se događa. Moraš dobro popratiti dobro, oko usana, nisu direktni kao mi, nećeš na brzaka dobiti odgovor, nikad ti neće reći da, i nikad ti neće reći ne. Izgubila sam dosta vremena da naučim čitati face, ali ga ne bih više trošila na to.

Poznata je priča o vašem stanu u Sarajevu, u koji se netko nasilno uselio pa ga je onda prodao. Postoje li kakve nove i lijepe vijesti o tome?
Ne. Bosnu su priznali prekasno (Japan je Bosnu i Hercegovinu priznao tek 1998.), a prvi zahtjev koji se trebao predati nije podnesen. Međutim, nisam ja jedina koja je prekasno reagirala, mnogi ljudi na prvu loptu nisu podnijeli zahtjev pa su svejedno riješili svoje stanove. Ja sam pisala ministrima, sve je bilo u tom smislu, dođi ovdje na 6 mjeseci pa da to izganjamo. Moram biti tu. Ali ja ne mogu doći tu, jer sam pod ugovorom u Japanu. Predala sam papire advokatici, a ona mi je rekla ‘Jaco, bogami teško će ovo ići’.

A opet, moraš živjeti dalje, moraš izabrati život. Pored mene u Japanu živi čovjek, deda koji ima 80 i nešto godina. Svako jutro trenira Tai-chi, i kako ja prođem on pljune. Jedno jutro, ja se okrenem i kažem ‘Oprostite, molim vas, primijetila sam da vi nešto radite kad ja idem kraj vas.’ A on meni ‘Kako ste to primijetili?’ Ispostavilo se da je čovjek mislio da sam Amerikanka, a on Amerikance mrzi.

Misli da su sve žene ofarbane u plavo Amerikanke. Kad je čuo da sam iz Bosne i Hercegovine, iz Europe, krenuo mi se ispričavati. Poslije dva dana njegov sin mi je došao reći ‘Oprostite, moj otac je preživjeli kamikaza, po njegovoj se glavi motaju razni filmovi.’ To je teško. Ali nakon teških stvari u životu trebaš se pitati ‘Što ja sad mogu napraviti da to ide u pozitivu?’

Zamislite da sam ja bogati producent i da sam vam dao milijun dolara za snimanje ploče. Kako ćete to potrošiti?
Samo na muziku i jelo, da svi budu sretni, zadovoljni, da se što više provede u prirodi, s tim da bih dovela organizatore iz Japana koji bi pazili da nitko ne pije kavu više od sat vremena.

Napravila bih kombinaciju, uzela bih jednog Mongola kojemu se imena ne mogu sjetiti i koji sjajno barata svojim tradicionalnim instrumentom, malo senegalske žičane glazbe i probala bih to povezati, napraviti sound da boli glava, da zvuči panoramično kao recimo Pink Floyd.

Taj pokušaj sam, doduše na jednoj mikro-razini imala na svojoj ploči “Baby Universe”, koju je objavila i Croatia Records, preuzeli su je od Japanaca. Miroslav Tadić je došao u Japan, svirao sa svojim momcima, ja sam došla na taj nastup, otpjevala nešto, počeli smo se družiti, pitala sam je li se možemo skupiti na nekom terenu.

Dogovorili smo se, ja sam dovela troje Japanaca, on je doveo svoje iz Amerike, pridružili su nam se Francuz koji svira renesansnu tubu, bubnjar je svirao s Tom Waitsom, producent je radio s Kraftwerkom, sve mijau-mijau imena, a ja sam svirala tuzlansku šargiju. Sastali smo se u malom selu u Njemačkoj. To je bilo prskanje energije, kao da si imao vatromet. Čak se nismo i toliko spremali, samo sam im poslala demo verzije i pitala ih jesu li raspoloženi da sudjeluju u tome.

Ovaj novi album ste snimali u Istri…
I to je interesantan pokušaj, Amir Bahtijarević, rekao mi je da ima jedan čovjek u Istri, zove se Franko Krajcar, koji ima jednu simpatičnu pjesmu za mene, koja se zvala “Melankolija”.

Kad sam upoznala to društvo, onda sam vidjela da bi se sa starim stvarima koje sam ja radila mogle napraviti nove haljinice. Stalno smo svirali, mailom razmjenjivali ideje, a onda sam opet došla u Rovinj i bilo je lijepo druženje i mnogo pozitivne energije.

Album bi se trebao zvati “Vjerujem” i ta će pjesma biti na tom albumu. Bit će još “Daleko plove brodovi” koja me podsjetila na ovu našu situaciju, nas koji smo otišli negdje daleko, odjednom se probudiš i na moment osjetiš se strancem i tamo i ovdje.

Sad kad dođem u Bosnu, mnogo se toga promijenilo i tako mi je žao. Ne sad da se igram nostalgijom, ali da se bar malo misli na sutra. Svi su kivni na nešto, ovakvu politiku ili onakvu politiku.

Možemo se mi razdvajati ovako ili onako, ali mi smo pobogu ljudski rod koji može nešto razmijeniti. Da nije bilo te razmjene onda u Sarajevu, misliš da bih ja bila ovakva muzičarka? Ne bih. Tada je stalno bilo natjecanje. Nisi svjestan, ali se natječeš, ti pjevaš njemu ovo, on tebi ono, kod kuće čuješ jedno, na ulici drugo, pa izađemo na čaršiju, na diskusiju, pa iz toga izađe nova kultura, umjetnost.

Brian Wilson iz The Beach Boysa je rekao ‘Na stvaranje zvuka gledam kao na slikanje.’ Kako komentirate tu izjavu, obzirom da ste završili Likovnu akademiju, a cijeli se život bavite muzikom?
Slažem se. Ujak koji me zarazio glazbom je išao u Školu za primijenjenu umjetnost, a i ja sam paralelno počela i s jednim i s drugim. Imaš to što slušaš, imaš crteže, sve to toliko formira i dopunjuje.

Ti vidiš nešto, osjetiš muziku i evo ti ga… U muzici ti uvijek daš neke egzaktne podatke, ali većina je u tom ‘atmosferskom ponašanju’: molim te prelij mi malo, daj mi malo ulja, sad je sunce, iznad nečega, poslije podne, oko pola pet, nadrealna situacija, daj mi to odsviraj. Stvarno pomaže, jedno nadopunjuje drugo.

Muziku podržava