Zagrebačka koncertna sezona ove je godine bila izuzetno bogata pa nam se tako u razmaku od samo desetak dana posrećilo da gledamo Franz Ferdinand, Morrisseya i na samom kraju Pixiese, koji su sedamnaest godina nakon Kulušića uspjeli napuniti i Šalatu.
Kada su se okupili prije dvije godine bilo je malo onih koji su vjerovali da Pixiesi mogu povratiti staru slavu i zvučati kao u najboljim danima. No, rasprodana povratnička turneja i odlične kritike demantirale su sve skeptike. Iako petnaestak godina stariji, vidno okrugliji nego prije i s teretom slavne prošlosti na leđima, Pixiesi su još jedanput uspjeli okrenuti svijet naglavačke, što im je vjerojatno dalo dovoljno samopouzdanja da i po drugi puta zaredom na turneju krenu bez objavljenog novog albuma, od kojeg, kako stvari trenutno stoje, ipak neće biti ništa.
Na Križankama prije dvije godine okupila se najveća koncentracija fanova iz Hrvatske ikad viđena u Ljubljani, a s koncerta nitko nije otišao nezadovoljan, štoviše čak i oni rijetki sretnici koji su ih gledali na tom sada već tako davnom nastupu u Kulušiću izražavali su se o bendu samo u superlativima.
Nakon ljubljanskog koncerta napisala sam kako bih voljela da mi to ostane jedini njihov koncert koji sam vidjela jer ih želim zadržati u lijepom sjećanju, unaprijed strahujući da im ostali koncerti ne bi mogli biti ni upola tako dobri. Naravno, bilo je to samo trenutno razmišljanje i nije bilo ni govora da bi ih mogla propustiti ‘u vlastitom dvorištu’.
Overflow kao predgrupa bili su dodatni motiv što ranijeg dolaska na Šalatu i unatoč Žikinim problemima s glasom bili su odlični, iako će on poslije koncerta reći da se zbog toga nikako nije mogao opustiti zbog čega se i ispričavao publici, ali mislim da nije bilo potrebe jer se nimalo nije osjetilo na njegovom pjevanju. 
Kratak polusatni set zaključen je s “Dorom“, duže ovoga puta nije moglo jer su morali završiti do 20.45, ali vjerujem da im je bila velika čast svirati ispred svojih idola, iako su bend koji puno bolje funkcionira na malim stagevima i u malom klupskom prostoru.
Praćeni dimnom zavjesom, vriskom i burnim odobravanjem, Pixiesi su na stage izašli točno u 21.15 a onako izbliza i pod svjetlima reflektora djelovali su zaista predivno, pogotovo Kim sa svojim zavodljivim osmjehom koji cijeli koncert nije skidala s lica. Frank Black, s druge strane, zanemario je bilokakvo smješkanje i od početka do kraja bio posvećen isključivo svojoj gitari.
“Bone Machine“, “Crackity Jones“, “Broken” i “Levitate Me” bile su uvodne stvari na kojima se bend još malo tražio, ali sve je krenulo nabolje s “Gouge Away” i “Debaser“, ultimativnim hitovima s “Doolitlea” koje znaju valjda i svi oni koje Pixiese poznaju samo površno.
Iako Franku Blacku danas možda više leže sporije stvari poput “Hey” ili “La La Love You“, koju su otpjevali zajedno svi članovi benda, s “Tame” je pokazao da još uvijek zna i može onako predivno vrištati, a odlične su bile i “Subbacultcha“, “U-Mass” i pogotovo “Wave Of Mutilation“.
Kim Deal s frizurom dječaka i anđeoskim glasom djevojčice ovoga je puta otpjevala samo “Gigantic” osvjetljena žuto-plavim svjetlom i potpomognuta glasovima iz publike, no šteta da je ovu meni možda i najdražu stvar pokvarilo loše ozvučenje njenog vokala.
Nakon što su odsvirali kojih sat vremena ustali su i krenuli pozdravljati publiku i mahati, ali nisu otišli sa stagea, već su se odmah vratili na svoja mjesta i zabrzali s “Holiday Song“, kulminirali s “Vamos” tijekom koje je Joey Santiago imao svoj show svirajući gitaru bubnjarskom palicom dobačenom od Loveringa te smirili strasti s “Where’s My Mind“. A da bi nam srca svima bila na mjestu vratili su se na još jedan bis i odsvirali “Here Comes Your Man“, vjerojatno znajući i sami da bi mnoge razočarali da nisu odsvirali upravo ovu stvar.
Čula sam na kraju komentare u rasponu od ‘neozbiljni’ i ‘smiješni’ do ‘indisponirani’ s čime se nikako ne bih složila. Jer Pixiesi su valjda jedini bend koji si može dozvoliti taj luksuz da ne odsvira “Velouriu” pa svejedno doživi ovacije, kao što si i Kim Deal može dozvoliti da usred pjesme pali cigaretu koju onda već sljedeći tren mora baciti kako bi stigla otpjevati svoj dio, dok je ‘debeli Franjo’ valjda jedini frontmen kojemu ćemo usprkos pokojem kilogramu viška tepati kako je sladak.
Ljubljana je ostala nedostižna, ali bend koji je pisao povijest indie rocka zaslužuje da mu skinemo kapu za sve što su dosad učinili, pa tako i za jučerašnji koncert koji možda neće ući u antologiju, ali će mnogima značiti više od samog koncerta. Iskreno se nadam i da je svatko od vas jučer uspio dohvatiti komadić svoje Kim ili svog Franka.
foto: t.c.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji: Pixies / Overflow
