Pixies: Nastavak ‘drugog života’ sa zrelim albumom

U svojem ‘prvom životu’, Pixies su bili jedan od ključnih igrača koji su glazbu pomaknuli u jednom novom smjeru kojeg su poslije drugi lijepo kapitalizirali. Tad su izdali mnogo odličnih stvari i s pravom se upisali u glazbenu antologiju. Njihova reinkarnacija je počela sredinom ‘nultih’ kad su krenuli s koncertima. Dugo vremena im je trebalo da se odluče na neki novi materijal, a on je počeo stizati u vidu EP-a prije šest godina. Ta tri EP-a su kasnije spojeni u album “Indie Cindy”.

Mnogi su već tad govorili da to nisu više Pixiesi, da čemu sve to, posebno jer je iz benda izašla i Kim Deal. Ali čemu se zamarati sa svim tim. Mnogi bendovi zamjene i nekoliko postava, pa im se to ne zamjera, a Pixies su odjednom postali česta tema kad je sprdancija bila u pitanju. Iskreno, nisam ih mogao gledati u njihovom ‘prvom životu’ jer sam tad išao u niže razrede osnovne škole, ali onaj koncert na INmusicu je bio poprilično dobar i zabavan, te pokazao da i dalje Pixies imaju smisla, posebno sad kad ne žive samo na staroj slavi, nego se trude raditi i nove pjesme.

Namjerno sam iskoristio riječ ‘trude’ jer mi se to tako i čini. “Indie Cindy” i “Head Carrier” su pokazali sve vrline i mane povratničkih Pixiesa. Bilo je tu nekoliko odličnih pjesama, ali ipak većina se stopila u neki prosjek kojeg je teško razabrati i pamtiti duže od preslušavanja albuma. Naravno, osim ako niste HC fan koji će preslušati album milijun puta i pri tome u svakom tonu pronaći genijalnost benda.

“Beneath the Eyrie” je najavljen još prije par mjeseci i nekoliko najavnih singlova je ukazivalo da bi mogao biti najbolji ‘povratnički’ album benda. O tome da li je na kraju ispalo tako, prosudite sami jer po meni se čini da su to ukusi i vlastite preferencije. U svakom slučaju, sličnosti između ovog i prošlih albuma ima, ali i dalje je to daleko od ‘zlatnih vremena’ benda.

U globalu, “Beneath the Eyrie” mi se čini kao nešto mračniji album u kojem se prvenstveno išlo na melodije i velike refrene koje u konačnici nisu uspjeli biti toliko upečatljivi i pamtljivi kao što se dalo očekivati, iako, naravno, album ima dijelova koje ćete početi instinktivno pjevušiti. Kad sam prvi put čuo “On Graveyard Hill”, automatski sam pretpostavio da će biti više žešćih pjesama.

To u konačnici je i najmanje bitno. Kao što sam već ranije napomenuo, sve je to stvar ukusa i preferenci, a jasno je da današnji Pixiesi kaskaju za onima od prije 30-ak godina. Razlog su svakako godine, ali to zapravo i ne mora biti loše. Današnji Pixies znaju da teško mogu biti revolucionari i nešto promijeniti, kao što su to učinili dok su bili mladi, pa igraju na sigurno i sviraju ono što bi njihova publika voljela čuti. Upravo to iskustvo izvire iz pjesama, pa se čini da su napravili sasvim dobru stvar koja jw ponovno dobra podloga ta još jednu veliku svjetsku turneju na kojoj će svirati stare hitove i poneku novu pjesmu.

Kad bih morao birati te nove stvari koje bih volio čuti uživo, to bi svakako bili raniji singlovi “On Graveyard Hill” i “Catfish Kate”, pa potom žestoka “St. Nazaire”, melodična “Long Rider”, ljepuškasta “Ready for Love” u kojoj Paz idealno uskače svojim glasićem… Ima još pjesama koje bih volio čuti jer zapravo meni ovo uopće nije loš album i kad već govorim o afinitetima i ukusu, meni je ovo ipak njihov najbolji povratnički album.

Nema tu revolucije, nema tu nekih everegreena koje ćemo pamtiti desetljećima, već je to jedan zaokruženi i melodični album zrele ekipe koja očito nije još za baciti. Nekoliko pjesama će postati koncertne indie himne, baš kao što su se iskristalizirale neke s protekla dva albuma, dok ostatak fino zaokružuje još jednu lijepu priču Pixiesa.