Pixies + The Slow Show
Pixies su, nakon 8 godina, konačno ponovno došli pred hrvatsku publiku. Zaključenjem INmusic festivala 2014. godine, kultni američki indie rock bend najavio je novi koncert za 31.8.2020. u dvorištu Zagrebačkog velesajma – nakon dva odgađanja zbog nemogućnosti održavanja uslijed pandemije, jučer je konačno došao dan kada su Pixiesi našoj publici, osim već dobro poznatih hitova, predstavili i aktualni album “Beneath the Eyrie”.
Zagrijavanje za gigante američke alternativne rock scene odradili su The Slow Show koji su me po nazivu odmah asocirali na voljenu istoimenu pjesmu Nationala, a ni po zvuku se nisu previše udaljili. Za vrijeme njihove svirke, oblaci su se opasno skupljali i počelo je kišiti – to je nekako fino zaokružilo atmosferu svirke mančesterskog minimalističkog indie pop benda. Preostalo je samo pomisliti kako INmusic organizacija baš nema sreće s ljetnim kišama i nadati se da neće pljusak pokvariti predstojeći koncert Pixiesa. To se, nasreću, nije dogodilo, međutim bilo je drugih problema. No – o tom potom.
Setlista od 35 pjesama sadržavala je sve hitove zbog kojih volimo Pixiese
… i kad promislim, to je opasno ambiciozna setlista: dva sata ispunjena s čak 35 pjesme ozbiljan je zalogaj ako računamo da prosječni koncert najčešće traje oko 90 minuta te sadrži dvadesetak pjesama. Svoj četvrti nastup u Zagrebu (nakon Kulušića 89-e, 2006. na Šalati i 2014. u sklopu INmusic festivala), Pixies su otvorili hitovima „Gauge Away“, „Wave Of Mutilation“, „Debaser“, „Monkey Go To Heaven“, „Gigantic“ i „River Euphrates“. Zapravo je, manje-više, prva polovica koncerta bila obilježena njihovim najvećim hitovima s albuma „Surfer Rosa“ i „Doolittle“ što je dočekano s očekivanim entuzijazmom, no dio mene pitao se kako će izgledati ostatak svirke ako najbolje ispucaju u samom startu. Budimo realni – većina publike (i zaista, čast iznimkama u koje se ni sama ne ubrajam) sinoć nije došla na koncert upoznata s njihovim materijalom objavljivanim nakon devedesetih, a pogotovo ne s najsvježijom glazbom što su zadnji album iz 2019. ili čak posljednji objavljeni singl „Human Crime“ kojim najavljuju novo izdanje u rujnu i koju su odsvirali pretkraj koncerta. Većina nas je ipak došla čuti genijalne „Surfer Rosa“ i „Doolittle“ uživo, a moram istaknuti da sam bila iznenađena koliko slabo publika reagira čak i na pjesme s tih albuma. Na moguće razloge zašto je tome bilo tako osvrnut ću se u drugom dijelu članka. Uglavnom, čini mi se da koncert mogao podijeliti na tri dijela: uvodni s 6 stvarčina koje su odmah napalile Pixies fanove, središnji dio u kojem je prevladavao slabije poznati materijal povremeno ispresijecan s nekom stvari sa „Surfer Rose“, „Doolitlea“ ili „Bossanove“ te treći dio koji je pomalo beživotnu publiku uskrsnuo s jednim od najvećih im hitova „Here Comes Your Man“. Osim već navedenih klasika bostonske četvorke, koncertni hitovi sigurno su bili „Hey“ i „Where Is My Mind”, za vrijeme kojih se publika nedvojbeno najviše čula.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Mlaki zvuk = mlaka publika
Unatoč dugom koncertu u kojem su zaista pokrili sve najvažnije momente svoje diskografije, nešto nije štimalo. U početku mi nije bilo jasno što točno – štreberski sam na vrijeme zauzela jedno od boljih mjesta – na sredini, desetak metara od pozornice. Zbog toga sam cijeli nastup – počevši od predgrupe – koncert poprilično dobro čula i vidjela. Međutim, na momente sam ipak počela kužiti da sa zvukom nešto ne štima – tamo gdje bi Francisovi gromoglasni urlici trebali preuzeti glavnu ulogu zvuk jednostavno nije dopirao iako se vidjelo da se dere, Paz Lenchantin koja je preuzela mjesto legendarne Kim Deal jedva se čula, solo dionice gitarista Joeya Santiaga nisu odzvanjale… nešto s razglasom nije štimalo, što je prava šteta za bend poznat po jedinstvenoj žestini zvuka. Za čitavo vrijeme koncerta – sve do samog zaključka s „La La Love You”, pjesmom stvorenom za pjevušenje i zviždanje koja je prošla gotovo potpuno lišena toga – pitala sam se: zašto je publika tako hladna? Sudeći po izrazima lica, činilo mi se da se isto pitanje kopkalo Pixiese. Poslije sam tek, čuvši komentare na izlazu, shvatila da je veliki dio publike imao puno većih problema u slušanju koncerta od mene – toliko sam pojedinaca čula da komentiraju kako su im neke pjesme bile dovedene do neprepoznatljivosti. Na sreću, moje iskustvo nije bilo toliko loše, no da je bilo problema – bilo je. I tako dolazim do zaključka da je mlaki zvuk rezultirao mlakom publikom i time pokvario iskustvo.
Na dugoj setlisti pjesama čuli smo više od trideset pjesama među kojima su se pronašli i oni koji nisu mainstream klasici, ali su cijenjeni od strane zagrižnih fanova, kao što su „Planet of Sound“ i „Head On“ (obrada Jesus and Mary Chaina), pa i „Winterlong“ koju ne sviraju toliko često. Zanimljiv je sigurno bio moment na bisu kada su prvo krenuli svirati „Bone Machine“, da bi se odjednom predomislili i zamijenili ju već spomenutom poletnom „La La Love You“ kako bi nam, pretpostavljam, potvrdili privrženost. Okej, ljubav je i dalje obostrana između Pixiesa i zagrebačke publike – no moram zaključiti da je zaljubljenost pomalo izblijedjela. Možda zbog, zvuka, možda se publika zasitila… No reakcija na velikane kakvu sam očekivala definitivno je izostala.
