Posljednji dan 9. INmusica: Gdje mi je pamet?!

Mislim da su o tome mnogi razmišljali kada su krenuli prema Jarunu, isplati li se pokisnuti i čuti svoje idole iz mladosti ili je bolje ostati kod kuće na sigurnome. Kako je izgledalo, malo ljudi je odlučilo ostati kod kuće, zbog čega mogu poprilično žaliti.

Treći i posljednji dan potvrdio je da se ovogodišnji festival može smjestiti na sam vrh u dvije kategorije, zbog velike gužve tijekom sva tri dana izgleda da bi mogao biti najposjećeniji dosad, a zbog promjene koncepta, odnosno, usmjerenijeg line-upa bio je svojom kvalitetom možda i najbolji dosad. Evo i nekih razloga zašto…

Da, padala je kiša, ali nešto poput Them Moose Rush se moralo vidjeti. Iako su svirali tek pred nekoliko ljudi, to ih uopće nije smelo i dokazali su da epiteti poput ‘hrvatski The Mars Volta’ uopće nisu pretjerani. U kratkom setu izmjenjivali su bravurozne riffove kao od šale, pa jedva čekam njihove naredne nastupe i najavljene EP-e jer definitivno spadaju u jedan od najboljih mladih bendova trenutno u nas.

Da nisu svirali u isto vrijeme kao i Them Moose Rush, možda bi za bend Pars Petrosa imao nešto bolji dojam, ali ovako ih je ‘bjelovarska mašina’ jednostavno pojela. Oba benda guraju u približno sličnoj žanrovskoj jedinici, i dok Bjelovarčani djeluju moćno i britko, Pars Petrosa se više približava masivnijim gotovo noiserskim dionicama koje usporavaju njihovu svirku.

Na main stageu su, kao i prije dvije godine u istome terminu, razvaljivali srpski Hype. Oni spadaju u najbolje što tamošnja alternativna scena može ponuditi za jednu ovakvu manifestaciju, a idealno su se uklopili s bendovima koji su do tog trenutka već svirali. Ponovno bih volio istaknuti moćan vokal i uigranu ekipu koja je baš imala peh da svira kad je ponovno počelo kišiti, pa si broj publike mogao nabrojati vrlo brzo jer su se mnogi sakrili pod šatore.

Baš u to vrijeme su počeli i mali problemi jer očito je organizator u strahu od manjka ljudi počeo malo odugovlačiti s nekim nastupima, a ljudi tamo i nisu baš bili informirani o tome, osim ako nisu imali pametne telefone i pratili službene stranice festivala. Ipak, Kuroma je krenula na vrijeme.

Bend Kuroma je projekt tour gitarista MGMT-a. Dobra je fora uključiti se na turneju benda sa svojim jer tako te može vidjeti mnogo publike i možeš profitirati od toga, posebno ako se šećeš sličnim teritorijem kao i glavne zvijezde. Djelomično je to i točno jer Kuroma jest bend kojeg bi mogli najlakše opisati kao osunčani psihodelični indie pop bend koji je znao balansirati između The Woodsa (koji su imali odličan nastup na Terraneu Festivalu 2013.) i MGMT-a. Ipak, nakon nekoliko pjesama, u središnjici nastupa, njihova energija je pala, ali krajem su ponovno vratili smiješak na lice. Ukratko, simpatičan bend.

Ljetno kino je ‘domaći bend’ na INmusicu jer je zabavljao posjetitelje na Balkan partyu svaki dan nakon glavnih zvijezda večeri. Ovaj su put u kombinaciji s Vladom Divljanom u nešto zakašnjelom terminu zauzeli glavnu pozornicu i otpjevali niz osunčanih pjesama koje su vjerojatno i pomogle u rastjerivanju kišnih oblaka. Solidan nastup poslužio je kao zabavan moment, ali ipak mnogo manje uspješan u odnosu na npr. Flogging Molly dan ranije, a koji su imali istu zadaću.

Nakon toga, odlazak na hidden stage je ispao vrlo kaotičan. The Canyon Observer pokušali su krenuti sa svojim nastupom, što su nakon nekog vremena i uspjeli. Tijekom prve pjesme je ponovno sve otišlo k vragu jer je bubnjar razvalio bas bubanj zbog čega je nastala velika strka-panika jer nisu mogli zakrpati rupu, pa je morala stići rezerva s nekog drugog stagea, što je opet malo potrajalo. Što se tiče same svirke, ovi Slovenci sviraju vrlo bučno, nešto na tragu post metala s utjecajima dooma i sludgea, sve zvuči vrlo intrigantno, jedino vokalne dionice možda nisu prijeko potrebne jer se kroz ovakve slojeve rifova uopće nisu niti razabirale.

Odlaskom na world stage započeo je urnebesni party koji je potrajao do finala s “Where Is My Mind” Pixiesa jer u tom dijelu dogodili su se neki od najjačih momenata festivala.

Kod nastupa Bomba Estéreo očekivalo se više plesa kroz karipske ritmove i vjerujem da nisam bio jedini u tome. Ono što me dočekalo nakon 30 minuta kašnjenja je bilo prvo neugodno iznenađenje kojem se bilo vrlo lako prepustiti i uživati. Započeli su nekom fuzijom nu-ravea, dance-punka i već spomenutih karipskih ritmova s vrlo frenetičnom pjevačicom koja je odmah digla publiku na noge. Tulum je započeo, a svakom novom pjesmom tenzije su se dizale, pa mi je bilo žao što je nastup toliko pomaknut da se poprilično poklapa s MGMT koji su krenuli na vrijeme.

U međuvremenu na hidden stageu moglo se čuti Your Gay Thoughts, ali to je bio promašaj. Možda im nisam dao dovoljno šanse, ali u tih pet do deset minuta ničime nisu ostavili neki dojam, pa je možda bilo bolje da su dobili neki noćni termin, pa tko ih voli, može ih pogledati.

Sad, o MGMT-u imam dvojake dojmove, od kojih oni pomalo razočaravajući ipak pobjeđuju. Gledao sam ih prije par godina u Mariboru kada ih je zvuk poprilično zafrkavao i znao sam što otprilike mogu očekivati, niz vrlo psihodeličnih pop pjesama koje imaju jak vizualni identitet na velikim screenovima. Svirački su odradili posao na vrlo dobar način, nije tu bilo nekih falšanja i izbacivanja iz ritma ili nečeg slično, ali…

Sve pjesme, ponajviše glavni hitovi djelovali su vrlo usporeno, pa tako je “The Youth”, s kojom su otvorili, zvučala neprepoznatljivo, te mi je trebalo neko vrijeme da shvatim koja je to točno pjesma. Slično se dogodilo i s “Time to Pretend” koja je također takvim pristupom bila djelomično uništena, ali su zato pjesme poput “Alien Days” odlično sjele.

Dio problema leži i u postavljanju set-liste koja mi i nije bila pretjerano jasna. Čak pet hitova su nanizali u prvih šest pjesama (“The Youth”, “Alien Days”, “Time to Pretend”, “Flash Delirium” i “Electric Feel”) od čega je “Flash Delirium” možda bilo i najveće razočaranje jer se uopće nisu osjećali ludi preokreti u pjesmi, nakon čega je uslijedio vrlo uspavljujući dio kojeg su razbili tek fenomenalnom izvedbom najvećeg hita “Kids“.

Kad su počeli uvodni taktovi svi koji su bili pred stageom su počeli zajedno ‘tu tu tu tu tu tu tu tu tuuuuu’ i urnebes je započeo, a bend ga je produljio s dijelom gdje su ubacili i house elemente kakvim su nas kasnije počastili njemački elektroničari Digitalism. Bio je to pravi klasik i dio koncerta kojeg će svi zapamtiti.

Dodatna stvar koja mi nije bila jasna u sastavljanju popisa pjesama jest izbacivanje dvije vrlo bitne pjesme iz njihovog repertoara, a to je jedini pravi hit s posljednjeg albuma, pjesma “Your Life Is a Lie”, koja bi odlično sjela u sporovozeće izvedbe da malo razbije tu monotoniju, te “Congratulations”, s kojom su nekad završavali koncerte.

Ispada da teza od prije četiri godine nije kriva jer MGMT teško može održavati publiku napetom tijekom svog nastupa, ima mnogo uspona i padova, pa je lako zaključiti da su im The Flaming Lips još uvijek daleki uzor jer su oni u isto vrijeme na istom mjestu prije nekoliko godina držali publiku naelektriziranom cijelo vrijeme. Radije ću se prikloniti tome dijelu psihodeličnog popa, za razliku od onog što nam je jučer pružio MGMT, iako svirački im se nema puno što zamjeriti.

Završni krug po stagevima započeo je s onim najdaljim, ‘skrivenim’. S3ngs su bend koji se malo po malo razvija u jednu odličnu domaću live atrakciju, pa čak i one pjesme koje i nisu baš najbolje saživjele zajedno na drugom albumu “Costa S3ngsia”.

Došao sam taman kad su bili pri kraju s rockerskijim dijelom nastupa gdje su doslovno razvalili, a nakon čega je krenuo više akustični dio na kojem su se poprilično razmnožili na bini, u jednom trenutku ih je bilo čak devetero. I tu su odsvirali moćno i smiono, miješajući neke stare hitove poput “Moderno trijezan”, ali je bilo i mjesta za neke nove pjesme koje još nisu objavili. Ako ćemo po toj pjesmi prognozirati novi album, moram priznati da ga jedva čekam. Dečki (i cure koje su im došle u pomoć) su se jako dobro pripremili za ovaj nastup i pružili možda i svoju najbolju svirku dosad.

Ipak, koliko god mi se sviđao njihov nastup, bilo je fer da se vidi i inozemne headlinere world music stagea. To nije bio nikakav world music, to je bio tulum nekoliko tisuća ljudi koji su zajedno kao blesavi plesali cijeli set Digitalisma. Možemo pričati kako su Afrikanci rasplesali gomilu ljudi, možemo pričati da su i neki headlineri rasplesali mnoštvo, ali ono što su napravili Digitalism je bio jedan od vrhunaca ne samo ovogodišnjeg INmusic festivala.

Mnogi bi mogli reći, lako je biti DJ i miješati sve i svašta, ljudi su tako i onako većinom pod halucinogenim tableticama, pa im je svejedno što se pušta, ali jučerašnjim miješanjem popularne dance glazbe još jednom se pokazalo koliko je bitno pratiti aktualnu scenu jer ovakvi nastupi su ono po čemu se festivali razlikuju jedan od drugoga. Već sam spomenuo ranije, glupo je zvati Stereo MCs (jer su posljednjih godina praktički došli i u svako hrvatsko selo) dok se na sceni događaju toliko dobre stvari poput Crystal Fighters, Digitalisma i sličnih. Ipak se festival zove INmusic, a ne OUTmusic.

Nakon takvog podizanja adrenalina, vjerujem da je dobar dio publike išao sa skepsom prema glavnom stageu da ponovno ne doživi razočaranje kao dan ranije kad The Black Keys nisu opravdali svoju reputaciju. Ali, nastavak adrenalinskog naboja se nastavio…

Ovaj put se nisam htio gužvati s ljudima na djelu gdje sam znao da razglas najbolje ne funkcionira, pa sam se odmah sletio u woodstockovsku atmosferu s blatom i to je bila jako dobra odluka jer me u tom dijelu dočekao kristalno jasan zvuk (pričam o području na lijevoj strani pozornice).

Šteta da The Black Keys nisu ostali još jedan dan da vide osnovnu školu i postulate indie rock glazbe. Nema tu nekog pretjerivanja, nema tu glumatanja (ok, možda samo u dijelu kad je Francis Santiago htio pokazati kako sve može svirati gitaru, čak i s flašicom), nema tu jednominutnih pauzi između pjesama, nema tu izlaženja iz ritma, nema tu skakutanja da se uopće ne čuje vokal (iako je bilo popriličnih problema s ozvučenjem jedinog ženskog vokala Paz Lenchantin)… Sve je bilo na svojem mjestu, a i više od toga. Možda da su i malo popričali s nama, ne bi škodilo.

Znam, mnogi će reći Pixiesi bez Kim, nisu Pixiesi s Kim. Iskreno, i ja sam bio tog dojma do jučer, ali su me razuvjerili beskompromisnom svirkom, sat i pol kao da je bager valjao pred sobom i nije stao, svakim novim momentom bacao u brzinu više da pregazi što više pred sobom. Treba dati šansu Paz Lenchantin, odlično je odradila svoj posao, jedino jest bilo problema s njenim mikrofonom, pa njen glasić povremeno nismo uspijevali dobro čuti. Ali to nije njena greška, već tehničara koji to nije na vrijeme ili uopće nije shvatio.

Svirali su točno 90 minuta, bez ikakvih pauzi, nisam brojao, ali ne bi začudilo da su i odsvirali sve svoje pjesme (iako bi to bilo nemoguće) jer je sve teklo kao po loju. Nove pjesme s prosječnog albuma “Indie Cindy” odlično su se uklopile u stari repertoar, pa je tako i užasna “Bagboy” zvučala kao melem za uši.

Naravno, obavezno štivo svakog tko imalo drži do sebe i svojeg glazbenog ukusa su albumi “Surfer Rosa” i “Doolittle” i taj dio materijala, odnosno, najveći hitovi s njih su povukli i najveće oduševljenje kod publike. Tako nas je, primjerice, David Lovering na “La La Love You” zaveo, na “Here Comes Your Man”, koja joj je prethodila, su svi pjevali, “Gouge Away” i posebno “Monkey Gone to Heaven” su sigurni favoriti uživo, a druge pjesme nisu nimalo zaostajale za tim.

Kako je vrijeme odmicalo, jasno je bilo da ovaj nastup, koji se slušao u jednom dahu, neće imati bisa. Nije ga niti trebalo jer nakon devedeset minuta odlične svirke, stvarno ne znam što su još mogli napraviti, a da nisu prije svega što smo čuli. Naravno, kao i u većini slučajeva, nastup su završili s “Where is My Mind?” koja je postala vrhunac ovogodišnjeg festivala. Nakon toga smo dobili naklon od članova benda, a oni su dobili još veći naklon publike, pa se nadam da će ova ljubav uskoro dobiti svoj nastavak.

Eto, proteklih godina je bilo lako pričati kako mnoge stvari ne štimaju na INmusicu jer glazbeni dijelovi, osim par imena, nisu bili dovoljno dobri da nose breme jednog festivala. Ove godine glazbeni dio ponio je maksimalan teret, što je i najbitnije jer je to ipak glazbeni festival. Neki problemi kojih je, naravno, bilo i ove godine (poteškoće s ulazom u festivalski prostor, užasna i skupa hrana za koju se ponekad trebalo čekati previše vremena, problemi s određenim karticama…) bačeni su u drugi plan, pa čak i kiša koja je nagovještavala katastrofu smilovala se posljednjeg dana cjelokupnoj situaciji, zbog čega smo više mogli uživati u mnogobrojnim nastupima koje ćemo pamtiti jedno dulje vrijeme. Naravno, neke po dobrom, a neke po razočaravajućem dojmu.

Određeni mediji su već napuhali brojke koliko je bilo posjetitelja na festivalu. To je vrlo teško procijeniti jer je na Pixiesima bila hrpetina blata i lokve pa su postojale rupe bez ljudi, ali općenito sam dojma da je ovo vrlo vjerojatno najposjećeniji INmusic dosad, a i s najboljim nastupima do sada (uključujući i hidden stage koji je imao neke genijalne nastupe), pa se nadamo da će se ovakvim konceptom nastaviti i dalje, da nećemo ponovno imati ćušpajz festival na dva stagea jer Hrvatska i Zagreb trebaju ovako nešto.