Moram priznati da sam, kada sam prije kojih mjesec dana saznala da će The Bambi Molesters svirati u Purgeraju, bila malo skeptična prema tom koncertu jer mi taj klub nekako nije bio ‘njihov đir’. A ruku na srce, nije bio niti moj đir, odn. uvijek sam ga više doživljavala kao ‘mjesto na koje se ide poslije koncerata’, a ne klub u koji se odlazi na koncerte.
No, ljudi koji vode ovaj zagrebački klub očito imaju velike ambicije pa su smjelo krenuli i u organizaciju koncerata ajmo reći poznatijih bendova i ako je suditi po jučerašnjem danu, mislim da će im ta ideja u potpunosti uspjeti.
The Bambi Molesters su još jednom pokazali da su krajnje prilagodljiv bend i da će jednako kvalitetan koncert odraditi svirali pred tisućama ljudi kao predgrupa REM-u, na plaži na otvorenom, u šminkerskom Aquariusu sa pomalo uštogljenom publikom, u dvorištu muzeja ili pak u malim klubovima poput KSET-a i Purgeraja gdje se publika penje na stage, a članovi benda kuckaju se flašama sa ekipom u prvim redovima.
Koncert je počeo nešto kasnije od najavljenih 22h, ali opet dovoljno rano da završi u pristojno vrijeme, ljudi je bilo puno, ali ne i krcato i mislim da Bambiji zaista ne moraju strahovati za svoju publiku, jer oni koji vole ovaj bend doći će ga gledati nevezano za prostor u kojem sviraju.
A svima onima koji nisu došli može biti krivo, jer jučerašnji koncert ne samo da je bio odličan, već je i set lista bila iznenađujuće duga i ponešto promijenjena u odnosu na dosadašnje koncerte. Osim “Cecilie Ann“, za koju mi je uvijek simpatično kako ljudi misli da je u originalu stvar od Pixiesa (pa su se i jučer mogli čuti komentari ‘ajme, sviraju Pixiese!), sasvim neočekivano su svirali i dvije stvari koje inače nikada ili vrlo, vrlo rijetko sviraju, što su i sami rekli kad su ih najavljivali.
Prva je bila “Glider” za koju sam i sama jednom prilikom ‘lobirala’ jer mi je to apsolutno najdraža i najljepša njihova pjesma, ali odgovor je bio kako je ritam previše mid-tempo te se ne bi uklopila među ostale, osjetno brže pjesme. No, tko čeka dočeka, a jučer je očito bio moj sretan dan. A drugo iznenađenje bilo je “Standing On The Nose In A Stylish Manner” koju nisu svirali ravno šest godina na koncertima. Ha, tko zna, možda se ‘ohrabre’ pa sljedeći put odsviraju i “She’s So Soft Inside”, “Her Delta’s Blues” ili “Charlie Brown Manson” sa prve kazete, ja ne bi imala ništa protiv!
U svakom slučaju, Bambijima želim još puno ovako dobrih koncerata i nadam se da ih nikada neću gledati niti u maloj niti u velikoj dvorani Doma sportova, ne zato što im ja ne bih željela uspjeh (jer ga oni već i imaju), već zato što ih ljubomorno želim imati na tri metra od sebe u malim klubovima poput ovog. A nekako u sebi želim vjerovati da i oni tako misle.
