Grupa The Strange bez problema je zauzela mjesto u srcima regionalnih ljubitelja americane, do sad je izdala jedan studijski album “A Night of Forgotten Films” i jednu kolekciju snimaka uživo “A Night In Zagreb”, pri čemu je stekla vjernu publiku. Povodom objave drugog studijskog albuma “Echo Chamber” i koncerta u zagrebačkoj Tvornici 13. prosinca razgovaramo s Daliborom Pavičićem, članom grupe The Strange i nekadašnjim članom kultnih Bambi Molestersa.
Kako se sjećaš zadnjeg nastupa u Zagrebu kao The Strange, bilo je to oko Božića 2016.?
Sjećam ga se maglovito. Luka iz Vintagea je valjda godinu dana navaljivao kad ćemo svirati kao Strange. Nismo se skupljali u toj postavi još od live dvd-a (2011.), i onda kad smo se tamo okupili, spomenuo se album. Poslije je izdavač uspio povući novce preko HDS-ovog natječaja “International”…
Isti onaj na kojem je Gibonni dobio 20.000 eura?
Da. HDS nam je omogućio pristojne uvjete, prepoznali su kvalitetu. Nismo se mogli žaliti na uvjete snimanja. Album je sniman u SONO studiju u Pragu, snimatelj je bio legendarni Phill Brown, a producent Antonio Gramentieri – fantastični talijanski gitarist, inače u zadnje vrijeme ključni član benda Alejandra Escoveda. Aranžmane za gudače je radio Vanni Crociani. Na nekim stvarima imamo Prašku filharmoniju. Nije moglo bolje.
Na tom božićnom koncertu je Chris rekao da je sazrelo vrijeme za novu ploču The Strangea. Jel’ se tada već nešto kuhalo?
Da, već sam tada imao neke ideje i pjesme i slao Chrisu. Proces je bio malo kompliciraniji jer je on imao neke projekte. To je ono što smo zvali “busy schedule”.
Je li prvi singl “The Last Summer Song” posveta “Under My Thumb” Rolling Stonesa jer imaju slične gitariske dionice?
Mislim da se više radi o načinu na koji je odsvirana ritam gitara na početku. Nitko na to nije obraćao pažnju kad smo radili na pjesmi, poslije je netko primjetio, ali drugačiji je ugođaj u pjesmama. Kad bismo baš govorili o posvetama, ima direktna posveta Herbu Alpertu, ima malo Byrdsa, dosta spaghetti westerna. Neću spominjati pjesme, neka se publika zabavi s tim.
Na kojem igralištu igrate s ovim albumom “Echo Chamber“? Gdje mislite promovirati album?
Ako pod igralište misliš tržište onda bi to valjda bilo europsko tržište. Naš izdavač Dancing Bear, nadam se, ima plan prodaje koji će opravdati uložen novac. Sav ovaj dio oko prodaje i sličnih stvari je nešto čime sam se jedno vrijeme dosta bavio, ali to je posao koji ubija kreativnost. Radije bih se koncentrirao na umjetnost. Snimali smo album bez da smo razmišljali o tome tko će to kupiti. Preslušaš album, pogledaš gdje živiš, pitaš se tko će to kupiti i onda padneš u depresiju. Sigurno postoji publika koja to sluša, cca 3.000 do 4.000 ljudi. Uvijek srećeš iste ljude na tim nekim koncertima. Sjećam se imali smo nastup sa The Strangeom negdje u Sloveniji, i velik dio ljudi sam poslije vidio na Pixiesima u Ljubljani. Tako da je to isti krug ljudi koji idu na Bambi Molesters, Wilco, Ryana Adamsa, Calexico… Ljudi koje ne srećeš u narodnjačkim klubovima.
Sam album je totalno radiofoničan. Ovo nisu pjesmuljci, ovo je ozbiljna poezija gore, tako da… meni je album super, apsolutno ne bih ništa mijenjao na njemu, ne sramim ga se i jedan je od rijetkih albuma koje mogu slušati nakon miksa. Sve je rađeno “old school”, od pristupa snimanju do završnog mixa.
Nekad se malo osjećam kao The Beach Boysi u doba Woodstocka. Radimo nešto što vjerojatno nije “in”. Danas ljudi na svirku dolaze s USB-stickom i laptopom. Nas je 8. I produkcijski i financijski je dosta zahtjevno. Live band, duhači.
Voliš Beatlese i Beach Boyse?
Da, jako ih volim. Kao klinac sam mjerio vrijeme od raspada Beatlesa, u smislu toliko i toliko vremena je prošlo od raspada, sad bi se mogli okupiti… To je prvo što sam slušao. Odmah poslije bili su Beach Boysi. Kad si spomenuo Beatlese, pada mi napamet smiješna epizoda sa služenja vojnog roka u JNA u Valjevu. Bio je tamo i gitarist benda Radost Evrope, Zoran Simić. On i ja smo smišljali način kako da dobijemo slobodan vikend pa smo se dogovorili napraviti bend. Kao, imamo bend, nešto ćemo odsvirati za nekakvu vojnu priredbu, samo nas pustite doma po instrumente. Tako je nekako i bilo. Vojna priredba je bilo otvorenje škole u okolici Valjeva. Zoran Simić i ja fino uvježbamo nekakvu set listu gdje su većinom bile stvari od Beatlesa. Kao, budemo nešto pristojno svirali. U zadnji čas su nam rekli da ćemo pored ovoga što mi sviramo morati pratiti i nekog harmonikaša. Ne treba reći da je naš Beatles set prošao totalno nezapaženo, ali je harmonikaš napravio lom. Znači, on svira harmoniku dugmetaru, pjeva i još nama govori harme, mi ga pratimo, to su sve bile neke jazz harme… Oficiri raskopčali uniforme, lome se čaše i ono najbizarnije – skuplja se lova na tacni i to sve ide bendu. Mislim, nije se baš dopalo bendu. Na kraju je sve uzeo “booking agent” – neki mlađi vodnik. Uglavnom, Valjevo ’80-tih je sad kad gledaš bilo napredno. Kod nas je lošija verzija narodnjaka došla puno kasnije (smijeh). Narodnjaci – Beatlesi = 1:0
Novi singl s albuma je “Killin’ Time”…
Da, tako smo se dogovorili, jesenji ugođaj. Meni su sve stvari OK tj. mogle bi ići kao singl. Sljedeći će možda biti “Lonesome Rider”.
Kako je raditi s Chrisom Eckmanom?
Chrisa sam upoznao dok smo još radili Sonic Bullets u Novom Mestu. Ta prva suradnja se dogodila u nekih 30 minuta. Sve je išlo jednostavno i prirodno. Interesantan je, ima smisao za humor, nije na ego tripu. Pjesme za novi album smo uglavnom pripremali na daljinu. Chrisu bi slao ideje mailom. On bi se uhvatio onih koje su mu odgovarale i vraćao ih s već snimljenim vokalom. Meni je to bio zabavan i uzbudljiv proces. Mislim da se razumijemo, postoji neki klik između nas, prošli smo dosta, pa i ovo stvaranje albuma, koje je bilo jedno od težih. Od zdravstvenih problema do organizacijskih. U jednom trenutku sam shvatio zašto je Brian Wilson htio spaliti trake albuma “Smile” (smijeh).
Jel’ Chris naučio slovenski?
Ne.
Kako ste došli do toga da obrađujete Triffidse na koncertima?
Meni su Triffidsi super, ali oni su očajno producirani, imaju onu najgoru moguću “1980s produkciju”, a imaju krasne pjesme. Kad slušam te pjesme, osjećam da ih možemo popraviti. I Chris voli te Australce, i tako smo krenuli s Go-Betweens i završili s Triffidsima, možda ćemo još nešto obraditi od njih, volio bih “Trick of The Light”. Pašu nam ti Australci.
Jel se još čujete s R.E.M.-ovcima?
Ne. U nekom trenutku mi se Scott McCaughey javio na mail star dvije godine. Ili ti se javi odmah, ili nekad kasno. Do Petera Bucka ne možeš doći, on nema ni telefon, zapravo pričaš s Peterom preko Scotta. Scott je bio na nekoj turneji, imao je moždani udar, dugu rehabilitaciju, bili su organizirani koncerti da mu se pomogne s plaćanjem troškova liječenja. Tad je svirao s Alejandrom Escovedom. On je poveznica s našim producentom Antonijem Gramentierijem koji je s Escovedom snimio album. Kad Escovedo dođe u Europu, prati ga bend od Gramentierija, a u Americi s njim rade Scott i Peter. Gramentierijev bend Don Antonio je bio u trećem mjesecu u Tvornici, u Malom pogonu, ali loše oglašeno pa je posjećenost bila loša. Šteta, bila je sjajna svirka.
25. srpnja ove godine na Facebooku je osvanula objava kako su Dinko, Lada i Hrvoje otišli iz sastava The Bambi Molesters. Kakav je tvoj komentar?
Prije toga su napustili The Strange. Da ne bi netko krivo shvatio, nitko nije bio izbačen. Odluka je bila isključivo njihova. Nije moje da objašnjavam zašto i kako, ali pretpostavljam da se nisu vidjeli kao dio benda. To bi bilo pristojno objašnjenje. Umjesto njih sad sviraju dečki iz My Buddy Moose. Oni nisu zamjena nego novi članovi. Novi bend, neka nova energija. Svi se jako dobro znamo i frendovi smo. Chris, Luka i ja smo napravili većinu pjesama na albumu. Andrej i Ozren su radili brass aranžmane i svirali na albumu. I dalje je to The Strange. Recimo The Strange 2.0 verzija.
Raspad The Bambi Molestersa je samo logičan nastavak ovoga što sam već spomenuo. Bend smo napravili Dinko i ja. To je valjda opisano u svakom intervju koji sam radio. Uvijek je bilo to pitanje – kako ste počeli…. da ne ponavljam sto puta ispričano. Uglavnom, kako smo počeli tako smo ga i ugasili. Bend od trećeg mjeseca ove godine više nije postojao, nas dvojica smo se tada čuli, i dogovorili da je to – to, da to tako ne ide. Išlo nam je na živce, napeti odnosi, loša atmosfera. I meni i njemu je utjecalo na zdravlje. Nije imalo smisla. Ja bih uvijek volio imati Dinka uza sebe, Dinko je fenomenalan gitarist i falit će mi. Imali smo tu neku kemiju, voljeli iste pjesme i rekao bih da smo se glazbeno savršeno razumijeli. Bila je ta specifična međuigra gitara koja je nama nekako prirodno dolazila. U nekom trenutku, zbog, recimo to tako, više sile, smo se razišli. Ali ja za njega imam samo lijepe riječi, nema nikakve mržnje. Naprotiv…
Jesu li Lada, Hrvoje i Dinko svirali na novom albumu?
Jesu.
Znam da je objava o razlazu Bambi Molestersa na FB išla 25. srpnja na obljetnicu nastupa pred R.E.M. u Kopru…
Slab sam s datumima, a nisam siguran da je autor objave baš imao ideju o specifičnom datumu. To mi malo liči na teorije zavjere (smijeh). Kako god, ne znam tko je pisao i stvarno nešto potpisao. Sve je ionako ostalo u bespućima interneta. U tom trenutku ja nisam bio dio benda i ne želim to razvlačiti po medijima. Ljudi koji su meni bliski, a poznavali su bend, znaju cijelu priču i to mi je sasvim dovoljno. Ima izreka: Što se dogodi u backstageu ostaje u backstageu.
Ono što se ne smije zaboraviti je da smo skupa bili više od 20 godina. To je jako puno vremena. Novac nas sigurno nije držao na okupu. Znači, većinu vremena smo savršeno funkcionirali sa svim svojim različitostima i osobnostima. Ja sam kombi s bendom doživljavao kao balon u kome mi se ništa ne može dogoditi, kao paralelni svemir. U nekom trenutku se to izgubi. Ne znam zašto. Ima knjiga “Diary of a Mixerman”, dobar dio nje se može pročitati online, koja je stvarna priča o bendu i producentu, a pisao je snimatelj angažiran na projektu. Jako je zabavno. Prepoznaš ljude. Hoću reći da su dinamika benda, pa na kraju i stvari koje dovode do raspada već toliko puta opisani u literaturi da ni ovaj naš raspad nije pretjerano originalan. U osnovi, vjerojatno smo stigli do zida.
Od 2011. bend nema novog izdanja. Jedan od razloga je što instrumentalni albumi ne nastaju lagano i to ne možeš štancati svaku godinu. Onda su tu privatne obaveze, nema se vremena za probe, nema se vremena biti bend. I onda se uhvatiš da odrađuješ samo svirke. Da se razumijemo, meni su svirke super, no to nije dovoljno. Nismo uspjeli prijeći jedan “level”, kad smo htjeli napraviti pomak od tradicionalnog surf benda do razvijanja kompleksnijih formi. Prostori i klubovi u kojima smo svirali kao surf bend nisu bili više primjereni za kompleksnije aranžmane. Nismo narasli do nivoa, recimo Calexica, pa da sviramo svirke za lovu za koju oni sviraju, u prostorima u kojima oni sviraju. Booking agenti nam također nisu nešto pomogli. Napravili smo sve što smo mogli i nismo mogli prijeći na sljedeću stepenicu o kojoj sam ti pričao. Da sve ne bude baš tako crno, mislim da je utjecaj koji smo imali i još imamo na instrumentalnoj sceni prepoznat. Sad smo kao neki kult bend. To su oni koje kasno otkriju i koji pretjerano ne zarađuju (smijeh). S druge strane, proputovali smo pola svijeta, svirali na sjajnim mjestima s izvrsnim glazbenicima i upoznali hrpu ljudi. Neprocjenjivo.
