Kad sam čula da Tom Waits kreće na svjetsku turneju, nisam dugo dvojila oko odlaska. Pitanje je bilo koji grad izabrati od svega sedam po Europi… Barcelona, Prag ili Pariz? Hmm, Waits live i posjet Parizu krajem srpnja, što može biti bolje od toga?
Sva euforična podredila sam godišnji tom koncertu i dva mjeseca unaprijed preko neta kupila kartu za 139 eura – treći red, juhuu. I došao je taj dan, sunčani petak u Parizu, nakon cjelodnevnog bauljanja po pariškim trgovima, umorna ali beskrajno sretna stajala sam točno u 20:00 sati ispred Grand Rexa, starog kino-kazališta kapaciteta 1.500 ljudi…
Ispred dvorane pretežno 30-40-ogodišnjaci svi redom ozarena lica, i simpatični mladići u prepoznatljivim šeširima, atmosfera predobra. Unutra prekrasan prostor u art deco stilu, pozornica poput bajkovite priče koja samo čeka Alice da se pojavi, i točno u 21:10 meštar se pojavio, svježe obrijan u vintage odijelu, duboko nam se poklonio sa šeširom u ruci.
Uzvici oduševljenja, duugi aplauz i cijeli Rex već se činio u transu… Počeo je energično s “Lucindom“, pjesmom s posljednjeg “Orphansa“, slijedi “Rain Dogs“, meni najdraža pjesma s istoimenog albuma, zatim “Falling down“, žestoka “God” s “Away on Business”, i Njegovo Veličanstvo je već potpuno mokro…
Ja ne mogu vjerovati, oduševljena zvukom i njegovim pjevanjem, svaka pjesma zvuči bolje nego na ploči, a energija i žestina tog 59-ogodišnjaka upravo je fascinantna. Kao i uigrani bend, kojeg su činili njegov sin Cassey Waits na bubnjevima, Larry Taylor (kontrabas), Patrick Warren (klavijature), Omar Torrez (gitare) i Vincent Henry (duhački instrumenti).
Ekipa je pratila neumornog Toma u stopu, cijela scena poput demonskog kabarea, predvođena strastvenim glasom koji nije s ovog planeta, na mahove se izmjenjuje blues sa zvjerskim urlikanjem, hrapav, moćan glas pun čežnje i boli, slušam, ne vjerujem, kako može tako dobro pjevati?
Negdje na pola koncerta, napokon je sjeo za klavir, i počeo nas nasmijavati s vicevima, odlično raspoložen, zamolio nas je da pjevamo s njim “Innocent When You Dream“, i svih 1.500 sretnika znalo je tekst napamet, trnci i mutne oči, mene već cijelo tijelo boli, gledam oko sebe, čista nirvana..
U drugoj polovici koncerta čekao nas je scenski show, s igrom bacanja loptice na neobično izvedenom “Eyeball Kidu“, te maestralni nastup “Hang Down Your Head” sa svjetlećim šeširom prekrivenim ogledalcima i efektnom rasvjetom…
Zadnjih pola sata umjetnik poderana glasa počastio nas je furioznim izvedbama “Black Market Baby“, “Dirt in the Ground” i posljednjom s “Real Gone” albuma, prelijepom “Make It Rain“, gdje je poput šlaga na tortu Tom bio posut sa zlatnim česticama, a nas opčinjenu masu ostavio u deliriju.
Nije prošlo ni 10 minuta od frenetičnog dozivanja na bis, i majstor tuge nas je obradovao s još tri pjesme, “Way Down in the Hole“, “Jockey Full of Bourbon” i “Anywhere I Lay My Head“, još jednom pjesmom s “Rain Dogsa”, koju je, čujem, obradila i Scarlett Johansson.
Svjetla su se počela gasiti, ljudi su krenuli prema izlazu, a ja sam ostala sjediti još neko vrijeme uživajući u pogledu na Grand Rex, koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, baš kao ni veliki Tom i njegova puna dva sata maestralne izvedbe, koncert koji je premašio sva moja očekivanja, koncert vrijedan svake kune pa i više. Hvala ti Tom…
Do idućeg susreta, nadam se…
Izvještava: Vanja Granić
