Da dobre stvari ipak opstaju dokazao je i koncert u subotu, 17. ožujka u Tvornici riječke grupe Belfast Food. Zahvaljujući razigranim primorcima u Zagrebu je tako osigurana tradicionalno, po 10-ti puta, dobra zabava povodnom irskog nacionalnog praznika Sv. Patrika.
Iako se pomodni trend preuzimanja stranih praznika razmahao na našim prostorima, ovaj blagdan, za razliku od nekih, ne vuče za sobom raspirivanje potrošačkih strasti, a ne stvara se ni animozitet prema ovom prazniku, već suprotno – simpatičnost prema svemu irskom, ne samo zbog istog religijskog opredjeljenja i sličnog (a tako različitog) političkog-povijesnog konteksta, već i irske privlačnosti same po sebi. A u to možemo ubrojiti mentalitet ljudi, običaje i muziku koja odaje da ima nešto dublje, izvornije i iskonskije u toj zemlji Irskoj. 
Takvu Irsku doživjeli su i mnogi muzičari prihvaćajući irsku muzičku ali i širu kulturnu tradiciju koja njima samima i nije bila tako bliska. Osobni i glazbeni rast utjecao je da Mark Knopfler u zreloj dobi svoju virtuoznost okruni i irskim melosom, da Mick Jagger, The Rolling Stones, Elvis Costelo, Marianne Faithfull, Sting i mnogi drugi britanski glazbenici poskoče ili sjetno pjevuše uz The Chieftainse, da Mike Scott i njegovi londonski Waterboysi odlaskom u Irsku zahvaljujući keltsko-irskom melosu postanu prvoligaška glazbena atrakcija.
Kad tome pribrojimo brojne američke glazbenike, pa i hispano-američke (genijalna izvedba pjeme “Guadalupe” The Chieftainsa i Los Lobosa na albumu “The Wide World Over” i DVD-u “Water From The Well”) nije čudno ni da se utjecaj irskog zvuka morao reflektirati negdje i u našim krajevima.
To se i dogodilo u našem najurbanijem rock središtu, u Rijeci. Belfast Food su nastali negdje početkom devedestih i sinonim su za dobro raspoloženje. Etabliraju svoj status na prepoznatljivom zvuku i obradama irske glazbe s entuzijastičnim nabojem, svojstvenim punku. Stoga nije ni čudno da ih u prvoj usporedbi vežemo uz The Poguese.
Njihovo rano djelovanje bilo je posvećeno standardima irske glazbe, dok je gotovo cijeli zadnji album autorski uradak članova grupe. Ikonografija koncerta je bila u znaku irskih odjevnih simbola. Osim što su se dečki su se za ovaj koncert primjereno uredili i nastupili u škotskim suknjama, dio publike se također potrudio pa je bilo muške populacije u irskim suknjama i djevojaka u nacionalnim bojama Irske.
U usporedbi s ranijim koncertima, može se vidjeti očiti napredak u nastupu što je i vizualno odavalo da se više tu ne radi samo o veselim dečkima koji se trude ufurati u irski đir, a kakve ih pamtim s jednog davnijeg ljetnog koncerta kada su pokušavali zainteresirati turiste na rapskom trgu.
Nadam se da njihovo umjetničko sazrijevanje još nije došlo do vrhunca, i vjerujem da je za očekivati još dosta dobrih uradaka od ove vesele ekipe. Iako se ne razumijem u tehniku, moram istaknuti malu zamjerku na ozvučenje, koje jedino nije bilo na razini. Ali ni to nije utjecalo da se ne primijete sviračke sposobnosti. Osobito je dolazila do izražaja violina, možda zato što upravo ona daje onu posebnost ovim, ipak u duši urbanim rockerima.
Repertoar pjesama, moglo bi se reći, da je bio za njih tipičan i klasičan, a opet vrlo dobro i inventivno posložen. Od brojnih interpretacija irske glazbe, vrlo su dobro bile prihvaćene stvari poznate nam u izvedbama The Poguesa i The Dublinersa, te interpretacija The Beatles standarda “Get Back“.
Naravno, najbolje su stvari ostavili za kraj, a isticala se čuvena “Mate i Matilda” koja se očito ne može izlizati, nego upravo suprotno, uvijek iznova može oduševiti publiku. Koncert je završio pjesmom “Jutarnja erekcija” koja je nakon savršenog raspoloženja izazvanog temperamentnim irskim soundom, uz dodatak Tuborga (zašto se uguralo dansko pivo pored toliko irskih?!?), a zbog svoga teksta koji odaje specifični humor Belfast Fooda, izmamila dodatno pozitivne reakcije, nešto kao vic za kraj.
A pomisao pri izlasku bila je – ‘It was worth it‘.
Koraljka Sansović
