Ove se subote održalo još jedno izdanje legendarne Brucošijade FER-a. Tom prigodom se KSET-ova kotlovnica privremeno proširi na prostorije fakulteta, dok na partiju koji traje do ranih jutarnjih sati nastaju buduće studentske uspomene.
Tradicija nalaže da se prvi bendovi brucošijada/festivala propuštaju, što je šteta, ali i neizbježno. Rani start s bendovima počeo je u 20:30, a ja sam uspjela stići tek na kraj Ogenja na glavnom stejdžu i još jednom se uvjeriti u lošu sreću ranih termina. Ogenj je neka vrsta podravskog Flogging Mollyja, energični su i taman za dobru dozu đavoljeg plesa, ali zbog ranih termina u kombinaciji sa studentima i Martinovkom pozornica mora ispaštati.
Nakon njih pozornicom je zavladao moj i tvoj omiljeni srednjoškolski bend, Six Pack. Početak je bio ponešto klimav dok se bend usklađivao s toncem, ali nakon uvodne stvari “Olovke izlomljenog srca” bili smo spremni za brzu vožnju i punk romantiku. Prostor oko glavnog stejdža brzo se punio, pive su letjele u plafon, šutkalo se na punkersku francusku ljubavnu revoluciju, “La Musique” i “Karma Chameleon” (jer zašto ne).
Ovdje negdje počinju moje migracije između pozornica. Program je bio nakrcan dobrim bendovima i svakojakim mirodijama, što na FER-u uvijek završi lutanjem po dotad nepoznatim hodnicima. No, vratimo se na početak. J. R. August je nastupao paralelno sa Six Packom i bome žalim što sam propustila prvi dio njegova nastupa ove večeri. Osim što je J.R. jedan od, ako ne i najtalentiraniji mladi hrvatski glazbenik, ovo je bio primjer savršenog nastupa koji se neprimjetno odvija na malom stejdžu Brucošijade. Uz jednako kvalitetan bend i prateće vokale, nastup ozbiljno strašnog Augusta bio je poput ulaska u ružičasti balon savršenstva, pravi dragulj večeri.
Sljedeći izvođači Bruciferovog kliznog rasporeda bili su Antenat i NLV. Volim i Antenat i NLV, što je opet značilo seljakanje. Antenat je ekipu zagrijavao postupno, nizanjem manje i više poznatih stvari od “Mr. Badmana” i “Juga” do “DBK”. Atmosfera je rasla, noge su sve slobodnije plesale i, dok skužiš što se događa, čitava se prostorija giba u plemenskom ritmu vođena Kovačićevim djembusanjem. Stigla sam na nekoliko zadnjih pjesama NLV-a, povratak u ružičasti balon bio je nova doza milozvučja uz Nikol, za koju sam sad prilično sigurna da je potekla od onih nekih vila s Učke. Ovo je bila zadnja prilika da ulovite NLV s obzirom da se bend sprema na dulju pauzu.
E, sad, nakon ajmoreć mirnijeg dijela brucošijade, uslijedilo je ono što su mnogi najviše očekivali. Brojni su se studenti (i ostali) spremali za Vesnu Pisarović, ali mislim da nitko nije mogao predvidjeti do koje će mjere situacija eskalirati.
Pametni su se utaborili na glavnom stejdžu pola sata prije koncerta i čekali početak. Ja sam, s druge strane, išla uhvatili malo masnog beogradskog repa Smoke Mardeljana misleći da ću uspjeti pronaći ok mjesto za uživati u Vesni. Big mistake. Huge. Kada smo se počeli probijati kroz masu, uhvatio nas je vrtlog ljudi u deliričnom pohodu na glavni stejdž. Cilj je bio ugledati Vesnu makar na trenutak i pjevati joj “Da znaš” iz dubine svog srca. Bilo je guranja, prolijevanja pive i čega već ne po glavama, pa ti tuđi prsti završe u faci, pa ti netko neartikulirano vrišti u uho… Jednom riječju – stampedo. Nastup Vesne Pisarović bio je kulminacija večeri, zbroj svih gužvi ikada na Brucošijadi FER-a i onaj trenutak kad odustaješ od ikakvog strukturiranog plana večeri. Nakon što smo isplivali iz mase praćeni Vesninom “Poslije sveg što sam ti dala, ja bih s tobom ponovo”, probili smo se kroz neku crvotočinu do Votafak stejdža. Votafak je bio pobjeda večeri, riječima bi se to teško dalo opisati, stoga evo samo par slika: nasumične ali dobro osmišljene projekcije videa s YouTubea, gatara s jajima sreće, Kolo sreće i Potjera u votafak izdanju. Stejdž je bio idealna tranzitna zona tijekom cijele večeri, jedan ogroman mindfuck za osjetila.
Vesna je donijela kraj bilo kakvog razuma, a na istom dobrom valu je nastavio jahati i Šajeta. Situacija pred pozornicom se dosta raščistila, srećom, pa smo nešto lagodnije mogli uživati u ovom vrhunskom performeru. Šajeta je redovan gost FER-ovih brucošijada, a u dvadeset godina se usavršio do te mjere da izvodi kombinaciju stand upa i koncerta. Uz dobri stari trik s tri akorda, izveo je stare hitove Novih Fosila i onih drugih, nazvao se nadomjestkom za Alena Vitasovića i pozvao hrpetinu ljudi u bekstejdž. Što je jedan Mišo Kovač prema Šajeti?
Belfast Food je sa svojim istarsko-irskim kombinacijama vratio dio atmosfere koju je započeo Ogenj. Pero Defformero me, nažalost, zaobišao, ali je bio dobro posjećen. Nakon par kratkih izleta na treći, rejv stejdž, vratili smo se na dozu Kreše Bengalke. Iako je nastupao u 3:30, Krešo je uspio još jednom u večeri napuniti prostor ispred glavne pozornice. Fleksalo se, gužvalo, pucalo na pa-pa i bak-bak, mahalo rukama u ritmu na “Komuni”. Pridružio mu se Stipe Srdela na izvedbi “El Comandantea”, što je publici dobro sjelo pa su svi zajednički salutirali Pablu Escobaru. Iz Krešine saune sam nakratko pobjegla na Sergia Loungea, idealan lounge za kraj večeri. Ove momke bi valjalo što prije ponovno gledati, bio je to susret svijet svjetova u retro synthovima. Sjećanje me već izdaje, ali pamtim da sam FER napustila uz zvuke Bengalkinog neumornog rokanja, sve dok ga ne ugase.
