At The Drive-In u Milanu: Povratak Cedricove i Omarove posthardkoraške bebe

    511

    Prognoza za kraj radnog tjedna izgledala je katastrofalno – snijeg, snijeg i još malo snijega. Ipak, četiri hrabra Zagorca odlučili su se zaputiti u Milano vidjeti At The Drive-In. Generalno, nakon Ljubljane sve je bilo prohodno, ali doći do same Ljubljane je bio show (prepriječeni kamion i slabo očišćeni autoput). Putešestvije su trajale i trajale, ali u konačnici sve je zaboravljeno radi milanskog spektakla.

    Opet mogu ponoviti ono što ponavljam kod svakog mog izlaska na koncert izvan države i početka samog koncerata. U Europi šank ne diktira satnicu! Ovdje je prva predgrupa najavljena za 19 sati, druga u 19:45, a ATDI u 21 sat. Sve je kasnilo 15-ak minuta, ali ništa više. Dapače, kad je koncert završio, pomicanjem ograde su ljude i doslovno tjerali van iz kluba pa se nije moglo uz pivicu popričati što smo to točno vidjeli.

    Alcatraz je otprilike u rangu veličine Tvornice, dosta širi, s balkonom s kojeg se podjednako može pratiti koncert. Dio prostora je bio zatvoren zastorom pa vjerujem da je još i veći od ovoga što smo vidjeli. Zvuk u njemu je bio odličan kod sva tri benda i sve su predispozicije bile idealne za odličan show.

    Muziku podržava

    Prvi su na stage izašli Le Butcherettes. Iako smo zbog prometa skoro zakasnili na njih, ipak smo ih stigli uhvatiti. Bila bi prava šteta da nismo. Gledao sam Teri Gender Bender (s Omarom) na Terraneu kad su svirali s Bosnian Rainbows. Tad sam već shvatio koliko je opičena pa je garažni punk Le Butcherettesa mogao biti samo još bolji. Još bolji? Ovo je bilo odlično…

    Teri na stageu izgleda kao mlada PJ Harvey koja jednostavnom izvedbom i pokretima hipnotizira publiku. Ima toliko karizme da s lakoćom prenosi sve pjesme, bilo da ima distorziranu gitaru u rukama, bilo da nabija po klavijaturama ili jednostavno samo pjeva. Le Butcherettes su vrhunski bend i stvarno je šteta što ih još mnogi nisu skužili (čak ih je i talijanska publika ignorirala, s obzirom da je bilo malo ljudi na njima) jer pružaju jako mnogo.

    Nakon njih su došli Death From Above, bend koji ima mnogo problema s Jamesom Murphyjem (LCD Soundsystem) zbog svojeg imena. Sad su odlučili ući u fajt s njime, zauvijek su izbrisali 1979, pa ćemo vidjeti kako će sve to završiti.

    Što se njihove glazbe tiče, ona je uvelike bazična, ponajprije jer koriste (samo) bubanj i bas. Bubnjar ujedno i pjeva, dok basist tu i tamo pikne koji ton na sintiću. Zajedno sve to zvuči kao Royal Blood, bučno i moćno, ali opet, s druge strane, balansirali su između vrhunskih momenata do prosječnih, a upravo su ti prosječni, u kojima je dominirala buka, i prevladali. Sve u svemu, solidan bend, ali po meni su oni trebali biti ispred Le Butcherettesa.

    Iako sam veći fan The Mars Volte od At The Drive-In, ovu priliku nisam želio propustiti jer sam konačno htio vidjeti Cedrica i Omara zajedno na stageu. Neki dan su najavili i mogući skorašnji reunion The Mars Volte pa kud veće sreće od toga. Ukratko, koncert je bio točno ono što sam i očekivao od At The Drive-In.

    Već s prvim pjesmama dalo se uočiti da su At The Drive-In moćna mašina koja je spremna izvaljati sve pred sobom. Tako smo kolega i ja odlučili otići u prve redove za maksimalan dojam i išamarati sve okolo nas. Bili smo najstariji u tim ‘prvim redovima’ i jasno je bilo da mladići imaju više snage nas izgurati, ali baš je bio gušt izluditi se kao u tinejdžerskim godinama na koncertima.

    Ono što je Teri za Le Butcherettes, to je Cedric za At The Drive-In. Cedric je karizmatični vođa (i pjevač) koji diže atmosferu do usijanja. Čas je centralno za mikrofonom, čas lijevo na zvučnicima, čas desno na zvučnicima, čas na bubnjevima, čas se skriva negdje iza zvučnika i bubnjeva, čas leži, čas je u publici… Mikrofon mu je u rukama, čas je u zraku, čas igra nogomet s njim… Ukratko, iako je već debelo u 40-ima, Cedric je podjednako lud kao i na početku karijere, vrlo energičan i hiperaktivan, a njegovo divljanje nimalo ne djeluje na njegovo pjevanje. Kod sličnih koncerata vokali najviše pate i jedva se čuje što vokal doista pjeva, ali ovdje je zvuk bio idealan i Cedricov vokal u nijednom trenutku nije bio ništa manje od savršenog.

    Koliko su uigrani, pokazalo se tijekom koncerta jer su svi činili točno ono što je i trebalo, pa je gomila energije i buke prodrmala masu (neke još i danas bole stare kosti). Svi u crnom i kulerski, bili su pravi sidekickovi Cedricu pa je zato i cijela stvar bila na toliko visokom nivou.

    Naravno, najveći urnebes je bio tijekom najpoznatijih pjesama, a posebni moment se dogodio za vrijeme balade “Invalid Litter Dept.” koja ima toliko emocije u sebi. S obzirom kakve stvari se događaju oko nas (posebno u Americi), Cedricova poruka i posveta nedavnim žrtvama bila je logična i moćna, a publika je uzvratila pjevanjem skoro cijele pjesme s njima.

    Ludujući cijelo vrijeme u prvim redovima, činilo mi se kao da sviraju satima, a kad malo bolje promislim, regularni dio su završili za nekih sat vremena što je generalno prekratko za jedan ovakav koncert. Vjerujem da su svi znali da bend svira samo jednu stvar na bisu i to onu ‘the stvar’.

    “One Armed Scissor” je hitčina kakve malo tko uspije napraviti u svojoj karijeri, idealna je za šutku u prvim redovima i totalno izbacivanje pameti iz glave. Točno takav neki filing bio je i tijekom njihove izvedbe i sumnjam da je netko mogao ostati ravnodušan i ne derati se ‘Send transmission from The one armed scissor, Cut away, cut away‘. U tom ludilu, meni je ispao mobitel iz džepa i nažalost sam ga nepovratno izgubio, pa mi je to djelomično umanjilo dojam savršenog trenutka u mojoj koncertnoj povijesti.

    Traženje mobitela bilo je uzaludno, očito ga je netko odmah pokupio, ali u tom iščekivanju uspio sam uočiti ove stvari koje sam ranije spomenuo, a to je da čuvari praktički tjeraju ljude van prostora, štoviše, čak ispred samog ulaza, a dvorana je bila počišćena za 15-ak minuta nakon silaska At The Drive-In s pozornice.

    Iako je bilo nevrijeme po putu, iako je bio četvrtak pa su nam trebala dva dana godišnjeg, zagorska ekipa je sa smiješkom išla doma (ok, ja s nešto manjim) jer smo vidjeli At The Drive-In kako praši. Možda je sve i trajalo prekratko (iako meni to i nije djelovalo tako u kontekstu naguravanja ispred pozornice), možda smo ih išli gledati 20 godina prekasno, ali ipak možemo jasno reći da su At The Drive-In jedno od značajnijih imena posthardkoraške scene i danas djeluju suvereno kao rijetko koji bend. Savršena slika i prilika jednog vremena prebačena u ruho iskusnih glazbenika koji znaju kako se to radi. Da nisam izgubio mobitel i poslije koncerta se iživcirao radi toga, vjerojatno bi mi ovo bio jedan od najboljih koncerata ikad…

    Setlista:

    Arcarsenal
    No Wolf Like the Present
    Pattern Against User
    Hostage Stamps
    198d
    Amid Ethics
    Sleepwalk Capsules
    Pendulum in a Peasant Dress
    Enfilade
    Invalid Litter Dept.
    Call Broken Arrow
    Napoleon Solo
    Governed By Contagions

    Bis:
    One Armed Scissor

    0 Shares
    Muziku podržava