U samom smo zvizdanu još jedne ljetne sezone. Festivali su u punom jeku, a sve ono na čemu su glazbenici naporno radili tijekom godine upravo u ovim trenucima dolazi na svoju stvarnu naplatu. U tom datom trenutku, možda ne na pravoj i idealnoj europskoj festivalskoj lokaciji, putujuća karavana psihodelije i plesa zaposjela je Milanski hipodrom. Plesni Justice s jedne, posve drugačiji MGMT s druge strane te interesantni, ali ne pretjerano originalni Parcels ucrtali su na mapu još jednu ljetnu glazbenu epizodu. Evo kako je i bilo.
Milano Summer Festival, po uzoru na već spominjane festivale poput onog u Lucci, kroz srpanj ugošćuje čitav niz aktualnih ili pak legendarnih imena na proplancima milanskog hipodroma, u blizini stadiona San Siro. Puno komaraca. Justice i MGMT, na kalendaru ugurani prije Chemical Brothersa, a poslije Alice in Chains, pokazali su dosta o sebi, ali i o samoj glazbi u 2018. godini. Zvuči pomalo otrcano jer se zbilja ne radi o sastavima koji mijenjaju život, ali negdje tamo iza lagane pop psihodelije i francuske plesne glazbe krije se jedan zaključak.
Do zaključka tek trebamo doći. Večer je otvorio australski Parcels, novo glazbeno ime nezavisne scene čiji prvi punokrvni studijski uradak tek čekamo. Glazbeno plešu na ivici ljetnih “koktela” kakve miksa Metronomy, uz blage izlete u nešto manje strukturirane, više eksperimentalne skladbe. Stvari su, barem na ovom događaju za njih funkcionirale savršeno. Nenametljiva i lagana glazba za zagrijavanje prije headlinera, no stilski moram barem malo kritizirati manjak originalnog glazbenog potpisa u njihovoj glazbi. Čini se da smo svaki njihov ton i pokret već negdje vidjeli i čuli, no ipak treba pričekati da bend izbaci album kako bi se stekao neki potpuniji dojam. Nisu slučajno na rosteru jake francuske elektro etikete Katsuni, a čisto sumnjam da bi Daft Punk producirao njihov singl “Overnight” da se iza njihove glazbe ne krije potencijal.
Ubrzo nakon njih, MGMT. Oni su pak već veterani nezavisne psihodelične pop glazbe, a njihov glazbeni put, popločan “zlatnim” hitovima i himnama generacija koje su odrasle u Purgeraju, sada pliva u nekim posve drugačijim vodama. Još tamo pred nekoliko godina MGMT je nastupao na INmusic Festivalu. Tada aktualni eponimni uradak u neku je ruku odvratio stare fanove od ovog benda, a nekako mi se čini da je zamjenska vojska novih obožavatelja bila puno manja. Bez obzira na činjenicu da MGMT posljednjih deset godina više ne proizvodi neumorne hitove koji odbijaju sići s top ljestvica, sinoć prikazano je za svaku pohvalu.
MGMT je uletio u jedan posve drugačiji, čak bi se usudio reći mračniji glazbeni film gdje od svojih zvukova iziskuju nešto posve drugo. Za razliku od katarzičnih uspješnica poput “Electric Feel” ili “Time to Pretend”, novije pjesme su puno suptilnije i slojevitije. Takvo što ne ide možda na ruku onima koji traže neku zvučnu kuku za koju će se zakačiti i ne puštati, no negdje iza video projekcija 3D renderiranih sobova i vizualizacije kakve se ne bi posramile niti igre poput “Hotline Miami”, krije se jedan izuzetno kvalitetan materijal vrijedan pažnje. Istaknuo bi “TSALMP” kao favorita tog nekog novog MGMT-a. Naravno, na listi se našao velik broj pjesama s prvog albuma, tako da stari fanovi nisu ostali zakinuti za snimanje “storyja” uz prve taktove besmrtne “Kids”.
A sada, nešto posve drugačije. Justice nema veze s glazbenim tapkanjem u mraku kakvo si je posve zasluženo priuštio MGMT. Nemaju veze ni s Parcels iako je jasno kako je ovaj bend dijete Daft Punka. Justice je jedna megalomanska konstrukcija zvuka i svijetla, buldožer koji gazi sve memorije ranije te večeri. Gaspard i Xavier pogrbljeni nad svojom skromnom opremom za stvaranje glazbe iza sebe imaju robotskog transformera od svijetla koji budno prati svaki njihov plesni mix. 80 minuta beskompromisnog miješanja najplesnijih sekvenci njihovih hitova. Stvari su se malčice prebrzo mijenjale da se uopće i stvori neki dojam o prirodi njihovog light showa, a puno drugačiji nije bio ni glazbeni ADHD konstantnog mashupa.
Zabavni rollercoaster i vrhunski zvučni luna park u jednom. Kvalitetna ekranizacija tvoje savršene ljetne festivalske večeri. Bez pretjerane filozofije. Glasno i nametljivo. Headlinerski nastup vrijedan svake sekunde tvoje pažnje. Nakon ovakvog nastupa, teško je uopće razgovarati o bilo čemu drugom, Takvo što možda ima i svojih mana jer Justice nije ponudio ono što bi Amerikanci nazvali “musicianship” no nismo to od njih ni tražili. Takvo što radi jedna malo jača mašina zvana Daft Punk, no što će ti takav stroj kada ga nemaš gdje upogoniti. S druge pak strane Justice i njihov svijetleći križ razvaljuju pozornice diljem Europe iako dvije godine nisu izbacili ništa novo. Čak se nisu udostojili odsvirati novi singl “Randy” kojim najavljuju novi album. Vjerojatno ga još nisu svjetlosno isprogramirali. E da, osim standardnih svemirskih svjetlosnih instalacija, dečki na bini imaju 36 lažnih Marshall pojačala. Ona naravno svijetle kada treba.
Što nakon svega ovoga? Neki zaključak se da izvući. Slušali smo tri benda u posve različitim stadijima karijere, svaki od njih slikovit za nezavisnu glazbu na svoj način. Parcels kao ime koje se tek treba otisnuti od svoje odskočne daske, MGMT kao onaj čudni klinac iz razreda koji usred svoje sportske karijere odluči upisati povijest umjetnosti te Justice, najglasniji dečko iz razreda. Na stranu blesave metafore, jučer je na milanskom hipodromu, u ljetnom zvizdanu bilo toliko festivalski tipično, iako nismo bili na festivalu u klasičnom smislu riječi.
