MGMT “Loss Of Life”: Zrelo, ali i još uvijek psihodelično, zanimljivo i uvrnuto

Do sasvim nedavno mislila sam da su MGMT bili slavni samo jednom, kad su prije više od 15 godina svojim nizom hit singlova „Kids”, „Time to Pretend” i „Electric Feel” probili barijeru između indie undergrounda i pop mainstreama, što je tada zapravo predstavljalo i oblikovanje trenda kojem su doprinijeli i koji se kasnijih godina nastavio u još većoj mjeri. No, otada su se glazbena industrija i trendovi stoput preokrenuli naopačke, pa izgleda još jednom poravnali za neočekivani hit „Little Dark Age” s istoimenog albuma iz 2018. Ovoga puta krivac je bio TikTok, čije se čudne kanale stvaranja i oživljavanja hitova više niti ne trudim shvatiti, budući da imaju svoju unutarnju, Gen-Z, meni potpuno nerazumljivu i misterioznu logiku.

U vrijeme pandemije, krenuo je najprije trend videa u kojima su se korisnici pokušavali transformirati u ličnosti s poznatih klasičnih slika, dok je „Little Dark Age” svirala u pozadini, zatim se počela pojavljivati i kao soundtrack za različite društveno osviještene teme, da bi na kraju završila kao pjesma koja se u tom periodu najčešće koristila u ekstremističkim videima, i u kojoj su razni neo-Nazi manijaci pronašli svoju himnu, signalizirajući još jedan vrlo aktualni trend – duboko nerazumijevanje sadržaja. „Little Dark Age” se smjestila negdje baš na suprotnoj strani spektra, izražavajući nezadovoljstvo trendovima u američkom društvu, no, još jednom, TikTok-erska i ina logika me ovdje zaobilazi.

MGMT su pustili da se taj trend samostalno i organski rasprši, bez njihovog uplitanja, kao što su uostalom reagirali i kad se to prvi put dogodilo – bez ikakve sumnje, mogli su imati mnogo veći komercijalni uspjeh da su to htjeli. No, MGMT su u svojoj osnovi čudaci i glazbeni fanatici koji su nastavili pratiti svoje kreativne impulse kamo god ih vodili, i svom major labelu Columbiji nisu kroz sve te godine nikad više isporučili hitove kojima se nadao. Ono što jesu isporučili bili su uvijek zanimljivi albumi koji plešu na teritoriju između psihodelije i uvrnutog electro-popa, čas bliže jednoj, čas drugoj strani.

Za ovogodišnji „Loss of Life”, njihov peti studijski album, ponovno su tu da se poigraju tim postavkama, s tim da bi vas ovoga puta moglo jako iznenaditi koliko se atipično mnogo balada našlo na njemu, a možda malo i to koliko su MGMT na njemu sazreli u songwriterskom smislu. Nije da su ikad bili naivni ili površni ili nesvjesni svijeta oko sebe, čak i kad su bili ultimativni hedonisti – sjetite se samo koliko je slojeva ironije zakopano u njihovoj „Time to Pretend”, no godine su sa sobom donijele i neke drukčije, možda složenije i teže preokupacije. „Loss of Life” je tako album koji je, čak i u trenucima u kojima tako ne zvuči, opterećen razočaranjima koja, čak i kad su socijalnopolitičke prirode, ipak zvuče jako privatno, kao i ultimativnom potragom za ljubavlju kao jedinim mogućim smislom svega.

„Mother Nature”, kao što sam WanWyngarden kaže, donosi „10 sekundi koje zvuče kao Oasis, a onda na ostatku albuma više nema Oasisa”, a tih 10 sekundi akustične gitare ubrzo se pretvara u za njih mnogo prepoznatljivije slojeve psihodeličnih gitara i synthova, u kojima je okrutnost svijeta suprotstavljena ukradenim trenucima, prijateljstvu, privatnim fantazijama, tamo gdje su nekad bile manekenke, droga i Pariz, za jednu od optimističnijih pjesama na albumu. Odmah ju slijedi još jedna, „Dancing In Babylon”, gotovo savršeni klavirski pop u suradnji s Christine and the Queens, koji zvuči kao da je izvučen iz ere elegantnog, sofisticiranog popa ’80-ih, osim što će ga u sadašnje vrijeme smjestiti nekoliko tipično genijalnih MGMT synthova, a Chrisov unisex i nešto mrvicu dublji WanVyngardenov vokal ovdje su u savršenoj sinergiji za priču o novoj ljubavi koja briše sve pred sobom i koju protagonisti žele obznaniti cijelom svijetu.

Kako album napreduje, sve ga više preuzima melankolična, sjetna atmosfera, najprije u otuđenosti u „People In The Streets”, a odmah zatim i u sličnom sentimentu u „Bubblegum Dog”, koja će zauzvrat ipak ponuditi katarzu u obliku za MGMT neobično guste gitarske solaže podebljane pratećim orguljama, obje podsjećajući na psihodeliju Arthura Leeja i Lovea s kraja ’60-ih. „Nothing To Declare” inspiraciju pronalazi u sljedećem desetljeću, za u osnovi srceparajuću folk numeru, a slijedi ju punokrvna balada „Nothing Changes”, u kojoj ćemo po prvi puta za MGMT čuti i dugi, dugi, sjajni trubački solo koji će se pretočiti u orkestrirani grand finale. Zapravo, sve su te pjesme poprilična novina u svemiru MGMT-ja, koji nas ovoga puta uopće ne pokušavaju rasplesati, nego više uljuljkati u neki meditativni trans, koliko laganijim tempom i trippy akordima, toliko i neobično iskrenim izjavama, koliko god one i dalje bile skrivene u njihovim tipično visokokonceptualnim, intelektualiziranim slikama kao što su „juvenile quetzal birds” u „Bubblegum Dog”, štogod one predstavljale, ili propadanje kroz Plejade u oblake u „Nothing Changes”.

No, ako ste još uvijek uz MGMT, onda s tim ionako nemate problema. Koliko su možda bili suzdržani u svom ludilu do ove točke na albumu, toliko će se u završne tri pjesme potpuno raspištoljiti da nadoknade propušteno – „Phradie’s Song” zvuči kao istovremeno umirujuća i uznemirujuća, na trenutke pomalo spooky, na trenutke izrazito topla, pošteno uvrnuta uspavanka. „I Wish I Was Joking” odvrnut će njihovu poznatu ironiju do maksimuma: „For a six-dollar coffee/And municipal parking/And Disney on Ice/I wish I was joking”, reći će ovdje, u ponovno iskrenom priznanju o realnijim, trjeznijim, ograničenijim očekivanjima koje donose godine, usput se genijalno referirajući na klasik „The Joker” Steve Miller Banda: „Nobody calls me the gangster of love/At six in the morning”. Za kraj, naslovna „Loss Of Life”, balansirajući buku, distorziju i kakofoniju s grandioznim orkestracijama bit će njihova verzija „Across The Universe”, podjednako psihodelična i mistična u svojoj potrazi za odgovorima koliko i taj klasik Beatlesa.

Ako, kao Columbia do sasvim nedavno, volite ili očekujete samo MGMT hitove, onda bi vas ovaj album vjerojatno mogao udaljiti od njih, bilo da ste stigli u prvom, „Oracular Spectacular” valu, bilo u nedavnom, „Little Dark Age” valu. No, ako vam se uvijek sviđala upravo ta uvrnuta, čudnovata, neuhvatljiva strana melodija i mudrovanja MGMT-ja, onda je „Loss Of Life” upravo album za vas, pogotovo za ove sa samih početaka, koji su sada, kao i WanVyngarden i Goldwasser, ozbiljni i odrasli ljudi, koliko god za njih ili neke od nas to bilo moguće.