Došao je i taj dan. Nakon 23 godine postojanja, u Hrvatsku su konačno, po prvi put, došli i legendarni thrasheri – Anthrax.
A čekanje se itekako isplatilo jer, prvo, dobili smo najveću i najbolju postavu, onu sa Joey Belladonnom na vokalima, drugo, dobili smo bend koji je godinama rada stekao jedno prijeko potrebno iskustvo, zahvaljujući kojem nije izgubio ni na stage actingu ni na energiji ni na žestini, i treće, kao što je i sam Scott Ian obećao (u nedavno objavljenom intervjuu) dobili smo ‘totalnu ludnicu!’
Ne bi bila fer da ne spomenem naše mlade snage koje su nastupile kao predgrupe, bendove Father (čiji sam nažalost nastup propustila) i Nailed, koji su svojom svirkom odlično zagrijali atmosferu, posebno sviranjem Sepulturine “Refuse/Resist”. Samo jedna riječ za njih – respect!
A onda je uslijedilo klasično čekanje, koje ovaj put, začudo, i nije bilo tako dugo. Otprilike petnaestak minuta i na stage u punom sjaju izlazi Anthrax. Već prvom pjesmom na kilometar se moglo vidjeti koliko ovaj bend, unatoč godinama, ima energije i snage. 
A val ekstaze koji se na sve strane širio, preko mase posjetitelja koja je bengala do krvi zaluđena prebolesnim thrash riffovima, dopro je i do stagea, na lica Scotta, Joeya, Franka, Charliea i Dana, koji nisu mogli sakriti oduševljenje publikom.
Tko ne bi pao u trans kad su u set listi pjesme kao “Madhouse“, “Caught In A Mosh“, “Medusa“, “Metal Thrashing Mad“, “A.I.R.“, “Antisocial“… Obećanje je izvršeno, stare stvari na stari način, fenomenalno, sjajno, odlično i legendarno. Čak smo imali prilike čuti i “New Level” od Pantere.
Dobili smo dva bisa (na drugom je svirana i omiljena mi pjesma “Deathrider“, jeeeee), sveukupno oko sat i četrdeset pet minuta predobre svirke. Jedina ‘mana’ koncerta – loš zvuk, ali s obzirom na atmosferu i općenito gledajući, to je apsolutno nevažan detalj.
Budimo realni, trebam li više išta govoriti? Ovo je bio jedan od koncerata koji vam se ureže duboko u mozak i tamo ostaje do kraja života kao jedna prekrasna uspomena na jedan prekrasan dan. Amen.
