Frank Turner: “Pišem kronološki i autobiografski i želim sve to objaviti”

Frank Turner, engleski folk-rock kantautor s pratećim bendom The Sleeping Souls dolazi u Kino Šiška 7. ožujka, gdje će između ostalog Ljubljančanima predstaviti i aktualni studijski album “Tape Deck Heart“.

Za njegov život moglo bi se reći da je ‘on the road’ već 10-ak godina. Skoro svaki dan ima koncert u drugoj zemlji, spava gdje stigne, od poda, kauča, do lijepih hotelskih kreveta, i to mu nije nikakav problem.

“Postoje žrtve koje radiš za život na turneji, ali, ako to voliš, tada to uopće nisu žrtve. Moraš se naviknuti na život s kovčegom, na držanje svih vrijednih stvari sa sobom. Kad putuješ po cesti na turneji i na nekim mjestima ljudi ne dođu na koncert i uopće nemaš para, spavaš na podu… moraš imati ogromnu vjeru u sebe da bi nastavio to raditi i da ne postaneš depresivan” Frankove su riječi o životu na cesti iz dokumentarca “The Road”, iako je sada već gotovo nemoguće da ne napuni sve dvorane gdje god stigne.Jako mu je važno da uvijek bude punk-rock, to je muzika na kojoj je odrastao, dio njega, njegovi korijeni i želi uvijek imati tu stranu sebe. Punk je, kako kaže, za puno ljudi puno različitih stvari, a za njega je oslonac i samopouzdanje: “Neću čekati nekog da mi kaže što ću raditi u životu, neću sjediti i čekati dopuštenje od nekog da bih bio to što želim biti. To je moja muzika i moja umjetnost i radit ću je onako kako ja hoću i kada ja hoću.” Uz to što je punk veliki dio njega, ateist je, vegetarijanac, obožava pse i žao mu je što ne može imati jednoga zbog načina života, za sada misli da neće imati obitelj, obožava more, oceane i naravno, muziku, za koju uvijek ima inspiracije.Simpatičan, komunikativan, pozitivan, vesel, super energičan na pozornici, zvijezda, a s druge strane tako prizemljen, usudila bih se reći ‘običan narodni čovjek’ kojem nije problem svirati ni na ulici, ni u kafiću, jednostavno je netko na čiji koncert morate otići, za početak u Šišku. Povodom dolaska u susjedstvo Frank je pričao za Muzika.hr…

Prošlo je puno vremena otkad si bio u Million Dead. Možemo čuti kako se muzika mijenjala tijekom godina, ali kako si se ti osobno promijenio?
(smijeh) Pa postao sam stariji i ljepši. Dobio sam malo sijedih i leđa su mi sjebana (smijeh). Paaa, ne znam, nadam se da sam se promijenio s vremenom, smiješno je to, nekad ljudi kažu “Stari promijenio si se“, nešto kao da je to loša stvar, ali ne bih htio svirati i putovati po svijetu i vratiti se kao ista osoba, to bi bilo glupo. Tako da se nadam da sam stariji i mudriji nego kad sam bio u Million Dead.

Što nam možeš reći o albumu “Tape Deck Heart“?
Mislim da je jako mračan i osoban album, nije laka snimka i kao rezultat jako sam iznenađen koliko se puno ljudi sviđa. Nije baš pop… Tekstovi su na neki način mračni uz downbeat i baš je olakšanje i iznenađujuće da se ljudi mogu povezati s njim.

Kako je izgledao proces snimanja albuma? Kako to da ste ga snimali u Kaliforniji?
Producirao ga je Rich Costey koji radi nevjerojatne albume. Prvi put sam imao priliku raditi s nekim tko je na toj razini. Nije jeftino raditi s njim, ali to je baš bilo uzbudljivo. U početku sam bio malo nervozan zbog toga što smo ga snimali u Kaliforniji, a snimali smo tamo zato što Rich Costey tamo ima studio i svu opremu i rekao nam je da ako želimo raditi s njim, snimat ćemo ga tamo. Bio sam zabrinut oko klišeja – europski bend dosegne neku razinu uspjeha i onda ide u Los Angeles ili Hollywood – juhuuuu!!, i pretvara se da je američki ili tako neko sranje. Ne želim to raditi. Tako da sam bio pažljiv s tim, radili smo stvarno jako puno, bili puno u studiju, od jutra do mraka, skoro pa da i nismo nigdje izašli, tako da je zapravo svejedno gdje smo bili.

Odakle toliko puno pjesama na tvojim albumima?
Hm, hm, hm. HM!! (smijeh). Teško pitanje. Pa, s jedne strane, vjerujem da je album koji sadrži 12 pjesama i traje 45 minuta ok album i volio bih da i ja mogu napraviti takav, a s druge strane, pišem kronološki i autobiografski i te sve pjesme nekako pripadaju skupa. Ne osjećam da bih ih trebao spremiti u džep i onda čekati da ih stavim na idući album, ne volim to raditi, želim sve to objaviti. Kad napišem nove stvari želim da budu neka nova vibra. Tako da stavim šest bonus pjesama na album, što je čudno, znam, ali eto tako volim pisati.

Kako nađeš vremena za pisanje kad si konstantno na turneji?
Pa, to zapravo nije nešto na čemu moram raditi da bih pronašao vremena za raditi to. To se jednostavno dogodi (smijeh). Mislim, ne želim da zvuči kao da ne radim puno na tome, jako puno vremena trošim razmišljajući o tome, ali nije da uzmem tjedan dana samo za to nego meni ideje stalno plešu po mislima. Puno fanova mi šalje mailove “Hej, kako ti pišeš pjesme?” i uvijek im kažem “Pa ne znam zapravo, jednostavno ih nekako napišem.“

Kako se osjećaš što nisi doma toliko dugo vremena? Kako to utječe na tvoj društveni život, i možda… obiteljski?
Pa, utječe, da. Na napornim sam turnejama barem zadnjih 10 godina. Mislim da jako puno ljudi shvaća turneju kao praznike i odmor, a to je za mene tako bilo davno prije. Sada je to moj normalan način života, to je ono što ja radim. Na neki način imam čudnu vezu na daljinu s obitelji i prijateljima. Kad sam na turneji s bendom i ostatkom ekipe, volim pričati s njima iako smo udaljeni miljama, ali to je normalno za mene, to nije uzimanje pauze od nekog drugog života koji me čeka nakon turneje, to je ono što ja radim.

Imaš li možda neku omiljenu turneju ili svirku?
(smijeh) Bilo bi mi teško smisliti samo jedan show… Show koji smo imali u Bostonu, na kraju studenog prošle godine, bio mi je najdraži jako dugo vremena, ali poslije toga jako mi je teško usporediti sa showom koji smo imali nedavno u Nottinghamu ili recimo showom koji sam napravio u prijateljevom klubu za Božić kad sam bio pijan, uzeo gitaru i počeo svirati. Jednostavno volim svirati!

Dosadašnji broj svirki?
1536!

Trenutno radiš na novom albumu… Kad ga možemo očekivati?
Pa mislim da bi mogao biti početkom iduće godine. Trenutno pišem bilješke i note i drugi dio procesa – nosim pjesme dečkima iz benda i onda radimo skupa na njima. Onda idemo u studio, nadam se da ćemo biti u studiju poslije ljeta i imati album vani početkom iduće godine. Uzbuđen sam oko toga!

Koji su ti sljedeći planovi?
Mogu ti reći planove za ne baš toliko daleku budućnost. Puno turneja, festivali preko ljeta… i dolazim u Sloveniju prvi put! Imam i još jedan projekt na kojem radim – Möngöl Hörde i taj album isto uskoro izlazi, to će isto biti zanimljivo. Gledajući dugoročno, stvaranje muzike jako je zanimljivo i meni i drugim ljudima i nadam se da ću još jako dugo imati leptiriće u trbuhu i raditi ovo što radim.

Bi li volio ponovo doći u Hrvatsku?
Da, svakako bih volio ponovo doći u Hrvatsku. Znam da nismo bili već neko vrijeme i žao mi je, oprostite!

Gledala sam neke tvoje intervjue i činiš se jako simpatičan. Koliko ti zapravo idu ti svi intervjui na živce?
Hvala! (smijeh) Pitaš li ti to mene nerviraju li me intervjui?! (smijeh) Paaaa… Mislim da ne bih trebao svirati ako ne želim govoriti loše o ljudima. (smijeh) Ne znam, intervjui uvijek iziskuju puno pričanja o sebi, ali to je zapravo dobra vježba. Čudna su mi pitanja nekih novinara koji me znaju otprije pa pitaju nešto o tom kad smo išli u školu i slična sranja pa se zapitam “Ok, zašto smo mi uopće ovdje?” Ali, ne želim govoriti loše stvari o ljudima.