U organizaciji RTL Hrvatska u četvrtak je održan drugi po redu Digital Shapers, edukativno-inspirativni skup predavanja čiji glavni cilj je približiti polaznicima najnovije trendove u svijetu digitalnih procesa. Marketing, financije, kampanje.. you name it, sve je bilo tamo. Da stvar bude bolja, na nekim panelicama su sudjelovali i neki naši aktualni ministri, no o tome danas nećemo govoriti, jer smo se na Kaptol zaputili slušati o glazbi. Servirana su nam dva predavanja, jedno podnaslova “Destruction – How the Music Industry Digitised” u režiji Christophera Ludwiga, direktora digitalnih strategija za golemog glazbenog izdavača BMG, te “Kako Do Insta(nt) Hita” a o njima je pričao tko drugi već trenutno najveći hrvatski hitmejker Tonči Huljić.
Sve to u strogom centru grada unutar prostorija Kaptol Boutique Cinema. Mogao bi dati svoj komentarčić na potencijal nezaboravnosti ovakvog događaja, pogotovo ako uzmemo u obzir da će pred nama biti popularni Huljić u 3 popodne. Komentar ni ne moram davati jer sve što sam priželjkivao se i ostvarilo. S jedne strane interesantna polusatna infografika o stanju prodaje glazbenih izdanja, i s druge, neometani tok misli prvog sintesajzera naše estrade. Krenimo redom.
Christopher Ludwig je u svom polusatnom obraćanju prikazao gdje smo i što smo, barem kada je glazbena distribucija u pitanju. Uz jasne i bjelodane pokazatelje kako je glazbeni stream preuzeo dobar dio kolača glazbene prodaje na štetu svih fizičkih formata osim vinila, na njegovim slajdovima su se našle i neke zanimljive, gotovo filozofske crtice o tome što tržište jest, i po kojim pravilima diše u praksi. Zašto filozofski? Kada je, barem do tada, nedodirljiva glazbena industrija 1999. godine doživjela nagli pad, mjerodavni su se opravdano pitali “zašto je do ovoga došlo?” Za one koji ne znaju, u doba blagostanja i dokolice za velike izdavače, taman pred kraj milenija, pojavio se tada mali, ali čini se ključni servis Napster. Besplatna digitalna glazba nauštrb klasičnih, skupih i samo naoko praktičnih nosača zvuka. Inovacija je, kao i uvijek, dočekana pod nož, pa tako digitalni mp3 postaje neprijatelj, a ne oružje moćnika u borbi s vremenom. Borbu su naravno izgubili kada je Steve Jobs predstavio iPOD, iTunes i onaj famozni servis kupovine singlova za samo 99 centi.
Što se gore spomenute filozofije tiče, Ludwig je izvukao jedan izuzetno poučan citat austrijskog mislioca Josepha Schumpetera, a u njemu stoji (kad ga već sam ne mogu pronaći) kako je jedan od temeljnih postulata kapitalizma destrukcija u svrhu nove inovacije. Jasno je kako je teško srušiti i ponovno graditi samo zato što se pojavio novi oblik konzumacije, no glazbena industrija je na temelju svog ega i neznanja upravo izgubila bitku s internetskim servisima. Ludwig to kroz šalu i priznaje. Tek je pojavljivanje Spotifya vratilo nadu u red, no i on ima svoje minuse, stoga je prezenter ispravno zaključio kako će samo hibrid fizičko i digitalnog biti dostatan proizvod za krajnjeg kupca. Upravo zato, najviše na krilima vinilne revolucije, veliki igrači traže svoj povratak na scenu i novo blagostanje, iako sumnjamo da će se ikad ponoviti dokolica pred-internetske ekspanzije.
I tako smo, nakon 30 minuta sadržaja usmjerenog na točne i koncizne informacije uz blago naginjanje ka spekulacijama, stigli i do zvijezde dana, jedan jedini Tonči Huljić. Pretpostavljam da se Tonči slabo ili išta pripremao za svoj nastup, jer ruku na srce, instant hitovi i glazbeni biznis mu nisu strani pojam. Uz moderatoricu Idu Prester, Hulja je prošetao kroz aspekte djelovanja glazbenika prije internetske revolucije, uz pomalo standardnu, no i razumljivu kritiku trenutnih, gotovo pa potpuno devalviranih strujanja, gdje mogućnost slušanja pjesme putem streama ima puno pliće značenje od same kupovine same pjesme. Koliko taj stream vrijedi, jeli YouTube pravedan u preraspodjeli sredstava zarade, i uostalom, koliko taj čitavi poligon ima težine kada na njega može bilo tko ući, samo su neka od retoričkih pitanja, na koje Huljić nema odgovor. On ionako putem svojeg neupitnog statusa djeluje na sceni i baš ga briga za YouTube. Bilo da se radi o brendiranju uz jaku domaću rap snagu, ili pak autorstvu uz Jelenu Rozgu, Huljić svoj posao radi efikasno. Jer on, za razliku od stručnjaka koji glazbenu industriju isključivo drobe isključivo kroz brojeve, sluša one koji njega slušaju. Najsmješnije od svega, Huljić je upravo na ovoj konferenciji saznao da ima Instagram, a tu su se mogle čuti još neke prigodne doskočice vezane uz stvaranje zvijezda. Sve u svemu show program.
I tako, dva oprečna svijeta iz glazbene sfere ispričala su svoje za samo sat vremena u popunjenoj dvorani Kaptol Boutique Cinema. Onaj prvi, korporativni svijet izdavaštva i snimanja traži slamku spasa „ruku uz ruku“ sa sve rastućim i često varljivim trendovima, dok onog drugog zaboli ona stvar za sve. Nije teško pogoditi tko je bio tko u ovoj kratkoj analogiji. Jedno je sigurno, ljudi su robovi svojih navika, a oni koji nam slažu navike nikako da shvate da kroje stvarnost nama, a ne sebi i svojim bankovnim računima. Ironično, upravo bi oslanjanje na feedback korisnika vjerojatno malo i pojačalo njihov saldo. Ovako, barem zasad, i dalje pokušavaju uhvatiti korak s korisnicima koji će na sve moguće načine zadovoljiti svoje potrebe na drugim mjestima, po mogućnosti besplatno. Onaj drugi, kojeg zaboli ona stvar za sve o tome pak ne misli. On gura svoj film i svoje projekte, no za razliku od onog prvog, jako dobro zna što ljudi žele.
