Nellcote: Znalački interpretirane unutarnje borbe

Prije par godina na hidden stageu INmusica, Nellcote su me osvojili svojom izvedbom – to je bio jedan moćan i zreli nastup kojem se nije mogla naći zamjerka. Nakon tog sam čekao i čekao, a nedavno i konačno dočekao neko njihovo izdanje.

Znam, inspiracija kod glazbenika ne dolazi toliko često kako bi mi htjeli, a dodatan razlog je što je malo tko profesionalac na našoj sceni, pa vrijeme za pisanje i snimanje pjesama glazbenici love kao mi vrijeme za šetnju prirodom. Ipak, drago mi je da su Nellcote konačno objavili album (iako je samo EP) i da me nisu nimalo razočarali.

Vođa benda je Vinko Ergotić koji ima vrlo specifičan vokal kojeg zna odlično iskoristiti, pa tako u jednom trenutku može zvučati kao Mark Lanegan u mračnijim dionicama, dok već u drugom momentu pjeva visoko poput Dukata iz Stray Dogga. Kad ima tako široke glasovne mogućnosti, naravno da mu je lako interpretirati pjesme, pa tako kroz svaku pjesmu dobivamo zanimljive izvedbe koje se s radošću slušaju iznova.

Glazbeni dio generalno je vrlo minimalističan i u najviše slučaja obojan mračnim tonovima što i prate tekstovi koji su osobni, ponegdje i tjeskobni zbog čega se nadam da Vinko nije i depresivni tip već da samo znalački zna interpretirati i napisati svoje povremene unutrašnje borbe (koje istini za volju imamo svi s vremena na vrijeme).

‘Uvodna “So Long, My Friend” je vrhunac i točka’ – tu bih najrađe stao s opisivanjem ove skladbe jer je jednostavno predivna i ne bih htio svojim riječima možda nešto krivo objasniti. Ipak, recenzent sam, pa bih ju opisao kao spoj Marka Lanegana u akustičnijem izdanju koji surađuje s Fleet Foxes u projektu gdje minimalizam treba iskočiti u prvi plan. Ponavljam, pjesma je vrhunac i čista uživancija.

Ostatak materijala pruža podjednako jak materijal, pa tako već sljedeća “Life” pokazuje Nellcote u nešto drugačijem stilu, “Time/She” je pomalo stingovska iz vremena kad je Sting odlučio minimalizirati svoje instrumentale, dok vokalno Vinko tu opet rastura poigravanjem sa svojim glasom. “If Only They Could” je tradicionalniji folk komad a la Simon & Garfunkel s orkestracijama, dok finale pripada “Who Is Next?” koja idealno zaključuje EP.

Kad netko isporuči ovakvu dozu svojih propitkivanja u vidu predivnih pet pjesama, možemo jedino požaliti što album ne traje duže od pet pjesama. Ipak, neke stvari je bolje zaokružiti, imati ih u granicama trenutne inspiracije, a Nellcote su s EP-jem “Surrender” pokazali da su u ovom trenutku spremni s pet pjesama pogoditi u centar za osjećaje, ravno u srce.