Young Fathers: Hod po vodi ili igra s vatrom

Bez klasičnog nabadanja da bend od svojih početaka ima perspektivnu budućnost, pošto je za svoj prvijenac “Dead” osvojio Mercury nagradu, na prvu se teško usredotočiti u tok misli koje edinburški momci pokazuju. Upoznavši ih preko singla Massive Attacka “Voodoo In My Blood” prije nešto više od dvije godine, čini se da ih je sama suradnja bacila izvan granica Otoka. Osim što su postali tour band bristolskih trip hop veterana, njihov filmski trenutak dogodio se s “Trainspottingom 2”. Kako je 2018. ishitreno osvanula, a društveno-politička situacija se nije poboljšala, došlo je vrijeme za treći album.

“Cocoa Sugar” dostupan je na svim mogućim internetskim glazbenim streaming servisima, u spotovima se pazi na poruku, estetiku te tako visoko stilizirani uradci doprinose širenju obožavateljske baze. Dok su ti Tricky, Robert Del Naja i Daddy G mentori, a Velika Britanija polazište na kojem gradiš i radiš prve glazbene korake, u skladu s današnjim strujanjima, a svemu tome dodaš podlogu hip-hop krugova, soul izričaja i gospelske tmine, može li stvar uopće ispasti loše?

Vrlo teško. Young Fathers su s “Cocoa Sugar” još malo izvirili izvan granica hip-hopa, usudili se svrstati u one nemirne i nesigurne vode koje mogu značiti i povremenu marginaliziranost zbog nedostatka pop privlačnosti, a opet djelomično uspjeti uroniti u pop vode. Oni su i tautologija i kontradikcija. Nakon što je Gorillaz prošle godine doživio debakl i udaljio se od pojedinih obožavateljskih krugova s ne baš inspirativnim albumom, Young Fathers baš kao da su napravili suprotno. Trojac je stupio na područje u kojem djeluje već desetak godina, nadograđeni boljim produkcijskim uvjetima, zrelijim tekstovima i pod sličnom krinkom eksperimentalnog rapa isporučio višeslojan materijal vrijedan najmanje desetak slušanja.

Struktura albuma je izvan uobičajenih granica. To znači da u jednom trenutku sudjelujete u eksperimentu na koji pužete, u drugom hodate, a u trećem plešete. Takav netradicionalni pristup koji donosi dinamičnu žanrovsku izmjenu unutar samo jedne pjesme (“Toy”) pa i poneku pop konzistentnost (“In My View”) daje cijelom albumu dozu unikatnosti, ali bez da se odlazi u krajnosti s nekom neujednačenošću.

Zbog elektronike i pristupa mogli bi ih dovesti u razinu Algiersa koji su se u Hrvatskoj nedavno dokazali nevjerojatnim aktivističkim pristupom protiv zatucanih i zaostalih političkih strujanja. Tu dozu politikanstva i beskompromisnosti kod Young Fathersa vrlo vjerojatno donose Alloysious Massaquoi i Kayus Bankole, obojica podrijetlom iz Afrike, koji se dosta često pozivaju na ‘branjenje svog mira’ (“Tremolo”). S obzirom na situaciju, tako i instrumental povremeno ima turoban prizvuk, s raznim uzvicima (“Wow”) ili pak zborskim i gospel temama (“Border Girl”). Negdje između osjeti se i Kendrickov duh, možda u razini metafora, pogotovo ako uzmemo u obzir ritmičnu i emotivnu pozadinu koju dosta često govori o dušama članova benda više nego što oni sami mogu riječima.

Uz sve to, dodat ćemo i trećeg, ali nimalo manje bitnog člana, Grahama ‘G’ Hastingsa koji većinski operira synthom i looperom, dok su udaraljke prepuštene preostaloj dvojici članova. Inače, sva trojica uključeni su u proces pjevanja, izgovaranja, rapa, nimalo preklapajući jedni druge. Odlaskom u indie izdavačke vode Ninja Tunea, koji pod svojim plaštem drže zaista vrhunske audiovizualne uvjete, Young Fathers uhvatili su špagu koja ih može povući u strana lovišta i u ljudima pobuditi uzbuđenje i inat.

Kada krenemo slušati nešto inovativno, potrebno je dopustiti srcu da sluša, a razumu da djeluje. Oni su na neki način djeca trip hopa, pokreta koji je izazvao utjecaj diljem svijeta, ali opet, zanimljivo je da u njihovom usmjerenju nema natruha kopiranju ili slijepom vođenju prema svojim uzorima, već djeluju po čisto umjetničkom i nagonskom vidu. Takva doza iskrenosti teško je vidljiva na tržištu u kojem dominira komercijala i snimanje pjesama sa socijalnom tematikom kako bi ljudi razumjeli da žive u nepravednom svijetu. Lako su mogli hodati po vodi, ali Young Fathers ipak su izabrali igranje s vatrom. Možda u tome leži progres i vizija jer rijetke su stvari u životu koje nazivamo lakima.