Weezer: Crno im se piše

Nakon svojevrsne kolotečine koja je trajala desetak godina, posljednji radovi Weezera ukazuju da se u njih sve manje može vjerovati. “Pacific Daydream” je jedan od njihovih najlošijih albuma s pjesmama koje su toliko slabe da nisu nikako mogle zaživjeti, dok bespotrebni album s obradama je samo potvrdio taj status. Albumi u bojama su oduvijek bili as iz rukava za bend kad im je to trebalo. Na početku karijere, to su bili gotovo besprijekorni albumi (plavi i zeleni), dok je s vremenom i ta magija lagano posustajala (crveni i bijeli). Da ponovim, tirkizni je totalno bespotreban.

Kad je najavljen novi album iz serije “Weezer” s producentom Daveom Sitekom (TV on the Radio), vjerujem da su mnogi očekivali da će ova kombinacija ponuditi nešto novo, zanimljivo i prije svega dojmljivo. Sitek se voli poigravati s novim zvukovima, Weezer je u krizi… Konačni rezultat ukazuje da je moglo biti bolje. Ponegdje se vidi da su novi zvukovi implementirani (posebno se to može reći za svih pet ranije objavljenih pjesama), dok je ostatak albuma ipak bolji kad bend svira čisti pop. Tu kao da je Sitek radio točno onako kako su Cuomo i ekipa željeli, bez nekih želja za ukrašavanjem melodija nekim modernim ukrasima.

Uvodna “Can’t Knock the Hustle” jest upravo taj neki novi zvuk kojeg je bend vjerojatno tražio. U neku latino atmosferu su ubacili malo funka i disca i dobili jednu pjesmu koja se obraća nekim novim generacijama koje nisu čule stare pjesme Weezera. Naravno, zato je baš ta pjesma i odabrana kao najavni singl još prošle jeseni.

Do nje je “Zombie Bastards” koja se opet obraća klincima, kako lirički, tako i nekom synth melodijom koja me djelomično podsjeća na melodiju ranijeg hita “Beverly Hills”. “High as a Kite” je skroz drugačija, lagana pop pjesma s refrenom u stilu A-ha (možda je ideja došla tijekom snimanja ‘tirkiznog albuma’), dok najavni dio singlova završavamo s četvrtom pjesmom “Living in L.A.” koja zvuči kao tek neuspjeli pokušaj prema disco glazbi ’80-ih.

E, sad… Mnogi stari fanovi će gotovo sigurno izgubiti svaku nadu i radije preskočiti cijeli album u komadu jer taj uvod jednostavno nije pretjerano dobar. Ipak, ako se albumu da malo šanse, onda nailazimo na ovaj drugi dio gdje su pjesme pristupačnije i lišene prevelike produkcije s bombastičnim ritmovima (svim tim dijelovima s kojima Weezer pokušava ići u korak s vremenom, samo što im i nije baš najbolje uspjelo).

“Piece of Cake”  je još jedna laganica koja zvuči milozvučno, “I’m Just Being Honest” je srednjeg tempa i zvuči kao svojevrsni povratak na početke, iako nedostaju malo žešći rifovi u cijeloj priči, “Too Many Thoughts In My Head” opet mnogo duguje (synth-)pop glazbi ’80-ih, “The Prince Who Wanted Everything” ćemo svi pjevušiti ako bude objavljena kao singl, dok bi se za “Byzantine” moglo reći da je napravljena na nekom godišnjem odmoru na nekom od tropskih otoka. “California Snow” je iz filma “Spell” i nju isto znamo još od prošle godine i nije baš neki reprezentativan primjerak, kako benda Weezer, tako i synthpopa općenito.

“Weezer (Black Album)” nije najbolji album i spada na dno Weezerove diskografije, ali ipak i kao takav je bolji od “Pacific Daydreama” i “Weezer (Teal Album)”. Kad podvučemo crtu, teško se više oteti dojmu da ih je inspiracija poprilično napustila. Kad su radili generičke albume za svoje fanove, to je još donekle zvučalo jer su znali pogoditi i dobre pjesme, a sad jednostavno sve pokušavaju zakrpati glomaznom produkcijom, pa sve ispada još i šuplje. Weezer će zauvijek ostati zapamćen kao bend koji je lakoćom ispucavao power-pop bisere, a sad s ovakvim zvukom možda uspije privući neke nove klince koji će zamijeniti ‘starce’ koji su izgubili sve živce s Weezerom.